Predsjednici AKADEMIJE

Predsjednik Akademije od 2019.

Akademik Velimir Neidhardt, 18. predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, rođen je 7. listopada 1943. u Zagrebu.  Na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1967. Stručno i umjetnički usavršava se 1968./70. u Majstorskoj radionici akademika Drage Galića u kojoj započinje uspješno sudjelovanje na javnim urbanističko-arhitektonskim natječajima. Usporedno do 1974. radi u Arhitektonskom birou Medveščak u Zagrebu. Uz to, 1972. godine nastavlja studij na Arhitektonskom fakultetu, te 1978. magistrira s radom Razvoj modela u znanstvenoj metodi urbanističkog planiranja. U međuvremenu, 1974./76., boravi u Sjedinjenim Američkim Državama. Nominacijom HAZU dodijeljena mu je stipendija iz Fonda Zlatko i Joyce Baloković, pa akademsku godinu 1974./75. provodi na specijalnom studiju Sveučilišta Harvard u Cambridgeu MA, od čega trećinu programa na MIT-u. Sljedeće godine (1975./76.) na usavršavanju je u arhitektonskim atelijerima Skidmore, Owings & Merrill u Chicagu. Po povratku u domovinu djeluje u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu. Stvara i primjenjuje URBAN, prvi računalni jezik za potrebe urbanističkog i prostornog planiranja u nas. Godine 1990. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorira s disertacijom Antroposocijalni faktor u teorijskom pristupu arhitektonskom i urbanističkom projektiranju. Za svoje stvaralaštvo – uz dvjestotinjak idejnih studija, planova i projekata – dobiva više priznanja, među kojima su: Nagrade Vladimir Nazor Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja u arhitekturi i urbanizmu 1989. i 1995. te Nagrada Viktor Kovačić Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolje arhitektonsko ostvarenje u 1979. godini. Za izniman doprinos hrvatskoj arhitekturi – za vrijedna ostvarenja koja originalno i kreativno pridonose slici suvremenog Zagreba – 2001. dodijeljena mu je Nagrada Grada Zagreba. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića odlikovan je 2009. godine. Na globalnom planu najznačajniji mu je arhitektonski uspjeh pobjeda na međunarodnom natječaju za novi putnički terminal Zračne luke Zagreb 2008. s B. Kinclom i J. Radićem, na kojem je taj hrvatski rad u svim elementima ocijenjen najboljim, te osvaja I. nagradu ispred svjetske arhitektonske elite (N. Foster, Z. Hadid i dr.). Autorski projektira i nadzire izgradnju novog terminala, koji je otvoren javnosti 2017. godine. Za to ostvarenje dodijeljena je iste godine Američka arhitektonska nagrada (American Architecture Prize). Ostali Neidhardtovi važni natječajni projekti nagrađeni su također prvim nagradama i ostvareni su, kao primjerice: Višenamjensko središte Banje Luke – Centar I s robnom kućom Boska (1973./78.), zatim Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (1978., sa suautorima) te Poslovna zgrada INA-Trgovine u Zagrebu (1985.). Realizirao je i Poslovnu zgradu Croatia osiguranja u Zagrebu (2004.). S tridesetpetogodišnjim nastavnim iskustvom u djelovanju na Arhitektonskom fakultetu, u konačnici kao redoviti profesor u trajnom zvanju, ističe nerazdvojnost nastave i stvaralaštva potkrepljujući to djelovanjem u osnivanju strukovne komore arhitekata te 1996. osnivanjem tvrtke Neidhardt arhitekti d.o.o. Znanstvenoistraživačke i stručne radove, njih stotinjak, aktivno objavljuje od 1969. u domaćim i inozemnim časopisima. O njegovu radu proizašlo je isto toliko publiciranih prikaza te desetci istupa na domaćim i međunarodnim skupovima. U knjizi Čovjek u prostoru objavljenoj 1997. postavlja antroposocijalnu metodu projektiranja baziranu na izvodima komplementarnosti znanosti i umjetnosti. Od 1970., s tridesetak nastupa, izlagao je na svim relevantnim grupnim izložbama arhitekture u Hrvatskoj, a i na međunarodnim izložbama, od kojih je najvažniji XIX. Milanski trijenale 1996. Samostalno izlaže u Akademijinu Hrvatskome muzeju arhitekture u Zagrebu 2001., uz predstavljanje arhitektonske monografije o svojem stvaralaštvu Velimir Neidhardt – Urban Architecture / Arhitektura grada autora F. Vukića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Bibliografija članaka o autoru bilježi sto pedesetak jedinica. Javnim i društvenim radom bavi se u nizu institucija i foruma. Dugogodišnji je zaslužni član, a zatim i predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata (1995. – 1999.). Zbog iznimnog doprinosa arhitekturi Zagreba, promoviran je u počasnog člana Društva arhitekata Zagreba. Od 1996. godine međunarodni je član (International Associate) Američkog arhitektonskog instituta (American Institute of Architects – AIA). U Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti 1980. godine izabran je za člana suradnika, 1990. za izvanrednog člana, a od 1991. godine redoviti je član – akademik. U razdoblju 2011. – 2018. bio je potpredsjednik, a od 2019. predsjednik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Voditelj je Kabineta za arhitekturu i urbanizam i Arhiva za likovne umjetnosti HAZU, a 1998./2018. predsjedao je Upravnim odborom Zaklade HAZU. S akademicima M. Begovićem i A. Vulinom rekonstruirao je zgradu nove Akademijine Knjižnice, otvorene 2009. godine.

Njegovo najnovije arhitektonsko djelo, projekt Kongresnog centra s velikom konferencijskom dvoranom za potrebe predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije (1. 1. – 30. 6. 2020.), izvedeno je 2019. godine, zajedno s dovršenjem lateralnih dijelova zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Godine 2015. postaje dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a 2019. redoviti član (Fellow) Svjetske akademije umjetnosti i znanosti (World Academy of Art and Science – WAAS) iz SAD-a. Na Arhitektonskom fakultetu kolegij Zgrade za rad i trgovinu zaključuje 2015. godine s 29 videopredavanja slobodno dostupnih na YouTubeu, a kao professor emeritus nastavio je predavati na doktorskom studiju kolegij Arhitektonsko istraživanje suvremenosti.

Cjelovit presjek kako Neidhardtova opusa, tako i osvrta i impresija o njegovim djelima i dostignućima objavio je 2018. godine A. Žunić u knjizi Misao u arhitekturi: Velimir Neidhardt.

Predsjednik Akademije od 2019.

Akademik Velimir Neidhardt, 18. predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, rođen je 7. listopada 1943. u Zagrebu. Na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1967. Stručno i umjetnički se usavršava od 1968. do 1970. u Majstorskoj radionici akademika Drage Galića u kojoj započinje uspješno sudjelovanje na javnim urbanističko-arhitektonskim natječajima. Usporedno do 1974. radi u Arhitektonskom birou “Medveščak” u Zagrebu. Uz to, 1972. godine nastavlja studij na Arhitektonskom fakultetu, te će 1978. magistrirati s radom Razvoj modela u znanstvenoj metodi urbanističkog planiranja. U međuvremenu od 1974. do 1976. boravi u Americi. Nominacijom HAZU  dodijeljena mu je stipendija iz fonda “Zlatko i Joyce Baloković”, pa akademsku godinu 1974./75. provodi na specijalnom studiju Sveučilišta Harvard u Cambridgeu MA,  gdje s trećinom programa sudjeluje i na M.I.T.-u. Sljedeće godine (1975./76.) na usavršavanju je u arhitektonskim atelijerima “Skidmore, Owings & Merrill“ u Chicagu. Po povratku u domovinu djeluje u Urbanističkom institutu Hrvatske u Zagrebu. Stvara i primjenjuje URBAN, prvi računalni jezik za potrebe urbanističkog i prostornog planiranja u nas. Godine 1990. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorira s disertacijom Antroposocijalni faktor u teorijskom pristupu arhitektonskom i urbanističkom projektiranju. Svojim stvaralaštvom – uz dvjestotinjak idejnih studija, planova i projekata – dobiva više priznanja među kojima su: nagrade “Vladimir Nazor” Ministarstva kulture za najbolja ostvarenja u arhitekturi i urbanizmu 1989. i 1995., te nagrada “Viktor Kovačić” Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolje arhitektonsko ostvarenje u 1979. godini. Za izniman doprinos hrvatskoj arhitekturi – za vrijedna ostvarenja koja originalno i kreativno pridonose slici suvremenog Zagreba – 2001. dodijeljena mu je Nagrada Grada Zagreba. Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića odlikovan je 2009. godine. Na globalnom planu najznačajniji je arhitektonski uspjeh pobjeda na međunarodnom natječaju za novi putnički terminal Zračne Luke Zagreb 2008. s B. Kinclom i J. Radićem, u kojem je taj hrvatski rad u svim elementima ocijenjen najboljim te osvaja I. nagradu ispred svjetske arhitektonske elite (N. Foster, Z. Hadid i dr.). Autorski projektira i nadzire izgradnju novog terminala koji je otvoren  javnosti  2017. godine. Za to ostvarenje dodijeljena je iste godine Američka arhitektonska nagrada (American Architecture Prize). Ostali Neidhardtovi značajni natječajni projekti nagrađeni su također prvim nagradama i ostvareni kao što su primjerice: Višenamjensko središte Banja Luke (Centar I s robnom kućom “Boska“,  1973.-1978.), zatim Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (sa suautorima,1978.), te Poslovna zgrada INA – Trgovine u Zagrebu (1985.). Realizirao je i Poslovnu zgradu “Croatia Osiguranja“ u Zagrebu (2004.). S tridesetpetgodišnjim nastavnim iskustvom u djelovanju na Arhitektonskom fakultetu, u konačnici kao redoviti profesor u trajnom zvanju ističe nerazdvojnost nastave i stvaralaštva, potkrepljujući to djelovanjem u osnivanju strukovne komore arhitekata, te 1996. osnivanjem tvrtke “Neidhardt arhitekti d.o.o.“. Znanstvenoistraživačke i stručne radove, njih stotinjak, aktivno objavljuje od 1969. u domaćim i inozemnim časopisima. O njegovu radu proizašlo je isto toliko publiciranih prikaza, te desetci istupa na domaćim i međunarodnim skupovima. U knjizi “Čovjek u prostoru“ objavljenoj 1997. postavlja antroposocijalnu metodu projektiranja baziranu na izvodima komplementarnosti znanosti i umjetnosti. Od 1970., s tridesetak nastupa, izlagao je na svim relevantnim grupnim izložbama arhitekture u Hrvatskoj, a i na međunarodnim izložbama, od kojih je najznačajniji XIX. Triennale u Milanu 1996. Samostalno izlaže u Akademijinom Hrvatskome muzeju arhitekture u Zagrebu 2001., uz promociju arhitektonske monografije o njegovu stvaralaštvu “Velimir Neidhardt – Urban Architecture/Arhitektura grada“ autora F. Vukića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Bibliografija članaka o autoru bilježi sto pedesetak jedinica. Javnim i društvenim radom bavi se u nizu institucija i foruma. Dugogodišnji je zaslužni član, zatim predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata (1995.-1999.). Zbog iznimnog doprinosa arhitekturi Zagreba promoviran je u Počasnog člana Društva arhitekata Zagreba. Od 1996. godine jest International Associate of The American Institute of Architects (AIA). Godine 1980. izabran je za člana suradnika, 1990. za izvanrednog člana, a od 1991. godine redoviti je član – akademik. Od 2011. do 2018. bio je potpredsjednik, a od 2019. predsjednik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Voditelj je Kabineta za arhitekturu i urbanizam i Arhiva za likovne umjetnosti HAZU, a od 1998. do 2018. predsjedao je Upravnim odborom Zaklade HAZU. S akademicima M. Begovićem i A. Vulinom rekonstruirao je zgradu nove Akademijine knjižnice, otvorene 2009. godine

Njegovo najnovije arhitektonsko djelo, projekt Kongresnog centra s velikom konferencijskom dvoranom za potrebe predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije (1.1. – 30.6.2020.) izvedeno je 2019. godine, zajedno s dovršenjem lateralnih dijelova Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Godine 2015. postaje dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a 2019. redoviti član (fellow) Svjetske akademije umjetnosti i znanosti (World Academy of Art and Science – WAAS) iz SAD-a. Na Arhitektonskom fakultetu kolegij “Zgrade za rad i trgovinu“ zaključuje 2015. godine s 29 video predavanja slobodno dostupnih na You Tube-u, a kao professor emeritus nastavio je predavati na doktorskom studiju s kolegijem Arhitektonsko istraživanje suvremenosti.

Cjelovit presjek kako Neidhardtovog opusa, tako i osvrta i impresija o njegovim djelima i dostignućima objavio je 2018. godine A. Žunić u knjizi “Misao u arhitekturi: Velimir Neidhardt“.

Predsjednik Akademije od 2019.

Velimir Neidhardt, rođen 1943. u Zagrebu, arhitekt. Diplomirao je 1967. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U razdoblju 1969. – 1970. godine surađivao je u majstorskim radionicama likovnih umjetnosti i diplomirao na Majstorskoj radionici arhitekta Drage Galića. Tijekom akademske godine 1974. – 1975. bio je stipendist Fondacije Zlatko i Joyce Baloković na Sveučilištu Harvard (Harvard University) i na Tehnološkom institutu države Massachusetts (Massachusetts Institute of Technology), u Cambridgeu, u SAD-u. U razdoblju 1975. – 1976. stručno se usavršavao u tvrtki Skidmore, Owings and Merrill, Architects – Engineers, u Chicagu, u SAD-u. Godine 1977. proglašen je zaslužnim članom Saveza arhitekata Hrvatske, od 1996. pridruženi je član američke arhitektonske institucije Associate AIA, 1995. – 1999. predsjednik je Udruženja hrvatskih arhitekata.

Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je 1978. na temu Razvoj modela u znanstvenoj metodi urbanističkog planiranja, a doktorirao 1990. disertacijom Antroposocijalni faktor u teorijskom pristupu arhitektonskom i urbanističkom projektiranju. Od 1979. radi na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu u statusu honorarnog asistenta, 1991. izabran je za honorarnog docenta, a izvanredni profesor postaje 1993. Na fakultetu je stalno zaposlen od 1994., a 1999. je izabran za redovitog profesora.

Autor je ili suautor niza arhitektonskih projekata, od Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, zgrade INA-Trgovine i Croatia osiguranja do novog terminala Međunarodne zračne luke Franjo Tuđman u Zagrebu. Autor je brojnih arhitektonskih projekata, urbanističko-arhitektonskih studija i natječajnih radova, od kojih je velik dio nagrađen. Voditelj je znanstvenoistraživačkog projekta Arhitektonski aspekti sprečavanja nesreća u stambenim objektima 1991. – 1995. Objavio je velik broj znanstvenih radova u edicijama Tehničke enciklopedije, u domaćim i stranim časopisima te 1997. knjigu Čovjek u prostoru: antroposocijalna teorija projektiranja. Pridruženi član američke arhitektonske institucije Associate AIA postaje 1996.

Godine 1980. Izabran za Akademijina člana suradnika, 1990. za izvanrednog člana, a 1991. za redovitog člana. Voditelj je Akademijina Kabineta za arhitekturu i urbanizam. U razdoblju 1998. – 2018. bio je predsjednik, 2011. – 2018. potpredsjednik Upravnog odbora Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; 15. studenoga 2018. izabran je za predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koju dužnost je preuzeo 1. siječnja 2019.

Predsjednik Akademije 2011. – 2018.

Zvonko Kusić (Zagreb, 1946.), liječnik, specijalist nuklearne medicine i specijalist radioterapije. Diplomirao je (1974.) i doktorirao (1984.) na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, nuklearnu medicinu specijalizirao je 1979., a radioterapiju godine 1995. Od 1976. djeluje u Klinici za onkologiju i nuklearnu medicinu Kliničke bolnice (danas Kliničkoga bolničkog centra) Sestre milosrdnice; bio je predstojnik Klinike od 1990. te ravnatelj bolnice 1999. – 2003.

Redoviti je profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (od 1992.) i dekan tog fakulteta 1997. – 2000. Inicijator je osnivanja i predsjednik Hrvatskog društva za štitnjaču, voditelj Referentnog centra za bolesti štitnjače, predsjednik Komisije za suzbijanje gušavosti Ministarstva zdravstva; voditelj je Odbora za genomiku i proteomiku u onkologiji te voditelj Zavoda za imunologiju i genetiku tumora HAZU. Područje stručnog i znanstvenog rada akademika Kusića jesu nuklearna medicina i onkologija, a uže područje etiologija.

Član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1992., redoviti član od 2000., tajnik Razreda za medicinske znanosti i član Predsjedništva HAZU u razdoblju 2004. – 2010. te predsjednik HAZU 2011. – 2018. Tijekom njegova mandata Akademija je proslavila svoju 150. godišnjicu osnutka, kao i 200. godišnjicu rođenja svojeg utemeljitelja Josipa Jurja Strossmayera. Ostat će upamćen po otvaranju Akademije javnosti, inzistiranju na njezinoj društvenoj relevantnosti, iniciranju pokretanja Akademijina časopisa Glasnik HAZU te manifestacije Dani otvorenih vrata HAZU. Za vrijeme njegova mandata osnovani su novi Akademijini zavodi u Rijeci, Križevcima, Đakovu i Velikoj Gorici te u Zagrebu Hrvatski muzej medicine i farmacije i Zavod za promet. Otvorena je Memorijalna soba hrvatskih nobelovaca, a u palači HAZU počeli su se održavati koncerti.

U doba njegova predsjednikovanja Akademija je prvi put donijela svoj strateški plan, prva u povijesti objavila je popis hrvatskih prirodnih dobara u knjizi Hrvatska prirodna bogatstva, zapaženo je sudjelovala u izradi Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i prvi je put za svoje projekte dobila sredstva iz europskih strukturnih i investicijskih fondova.

Predsjednik Akademije 2004. – 2010.

Moguš, Milan (Senj, 1927. – Zagreb, 2017.), jezikoslovac. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1953., doktorirao 1962. tezom Današnji senjski govor. Bio je asistent u Institutu za jezik (od 1953), a sveučilišnu karijeru započeo je 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, od 1975. kao redoviti profesor. Od 1965. do umirovljenja 1992. bio je šef Katedre za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika, a 1983. – 1992. predstojnik Zavoda za lingvistiku Filozofskoga fakulteta. Gostovao je kao profesor na sveučilištu u Kölnu, Mannheimu (Njemačka), Osijeku i u Rijeci.

Član je Central European Academy of Sciences and Arts. Godine 1977. izabran je za izvanrednoga, a 1986. za redovitoga člana Akademije, u kojoj je obavljao vodeće dužnosti. U razdoblju 1991. – 1997. bio je glavni tajnik, a do 2003. potpredsjednik; 1998. – 2004. bio je predsjednik Hrvatskoga povjerenstva za UNESCO. Objavio je više knjiga kao autor (Fonološki razvoj hrvatskoga jezika, 1971.; Čakavsko narječje, 1977.; Antun Mažuranić, 1978.; Križanićeva hrvatska gramatika, 1984.; Povijest hrvatskoga književnoga jezika, 1993., 2009.; Rječnik Marulićeve „Judite“, 2001.; Senjski rječnik, 2002.; Povijesna fonologija hrvatskoga jezika, 2010., i dr.) ili kao suautor (Hrvatski pravopis, 1990., 2004.; Zakon trsatski, 1990.; Hrvatski jezik u Hrvatskom saboru, 1997.; Čestotni rječnik hrvatskoga jezika, 1999.; Poljsko-hrvatski rječnik – Słownik Polsko-Chorwacki, 2002.; Cesarićev rječnik, 2011., i dr.). Oko 230 znanstvenih i stručnih radova objavio je u domaćim i inozemnim časopisima. Bio je urednikom i priređivačem mnogobrojnih izdanja (kritičko izdanje Judite i Naslidovanja M. Marulića, Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića, Senjski glagoljski misal i dr.). U raznovrsnoj i plodnoj znanstvenoj djelatnosti Moguš je glavne prinose dao hrvatskoj dijalektologiji.

U vrijeme Moguševa predsjedničkog mandata osnovane su četiri Akademijine znanstvenoistraživačke jedinice: u Bjelovaru (2005.), Vukovaru (2008.) i Požegi (2009.) te Antropološki centar u Dubrovniku (2008.), a 2009. Akademija je preselila svoju Knjižnicu u novouređenu zgradu bivšega Kemijskog instituta na Strossmayerovu trgu.

Predsjednik Akademije 1998. – 2003.

Ivo Padovan (Blato, 1922. – Zagreb, 2010.), liječnik otorinolaringolog. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1947., a specijalizaciju iz otorinolaringologije završio je 1950. Radio je u Klinici za otorinolaringologiju i cervikofacijalnu kirurgiju Kliničke bolnice Sestre milosrdnice u Zagrebu, a u razdoblju 1966. – 1988. bio je i njezin predstojnik. U toj je klinici organizirao Audiološki centar te Centar za tumore i rekonstrukcijsku kirurgiju, a od 1962. bio je i ravnatelj njezina Instituta za proučavanje i zaštitu uha i dišnih organa. Bio je osnivač (1966.) i dugogodišnji predsjednik Lige za borbu protiv raka Hrvatske te utemeljitelj Zavoda za talasoterapiju u Crikvenici (1959.) i Središnjega instituta za tumore (danas Klinika za tumore) u Zagrebu (1968.).

Bavio se napose rekonstrukcijskom kirurgijom i onkologijom glave i vrata te rehabilitacijom sluha i govora. Uveo je metodu izravnoga pristupa hipofizi, razradio je metodu otvorene plastike nosa te uveo vlastitu metodu – mozaičnu plastiku uške. Autor je trosveščanoga udžbenika otorinolaringološke kirurgije Otorinolaringologija (1982. – 1987.). Bio je glavni urednik Medicinske enciklopedije (1986.), Medicinskoga leksikona (1992.) i Enciklopedijskoga rječnika humanog i veterinarskoga medicinskog nazivlja (2006.).

U razrdoblju 1968. – 1987. godine bio je redoviti profesor Medicinskoga fakulteta u Zagrebu; od 1983. bio je redoviti član HAZU, gdje je najprije bio tajnik Razreda za medicinske znanosti (1989. – 1991.), potom potpredsjednik (1991. – 1997.), pa predsjednik u dva mandata (1998. – 2003.).

U doba njegova predsjedničkog mandata obnovljeno je pročelje Akademijine palače, započeta je rekonstrukcija i adaptacija Kemijskog instituta u Knjižnicu HAZU (projekti i dozvole za gradnju izrađeni su u razdoblju 2000. – 2004.), dvorišna zgrada Gundulićeve 24 adaptirana je 2002. i 2003. za potrebe Akademijinih zavoda (Arhiva za likovne umjetnosti, Zavoda za ornitologiju i Odsjeka za povijest medicinskih znanosti) te je ishođena dozvola i izrađen sustav hidrantske mreže za zaštitu kompleksa Arboretuma Trsteno od požara. Zalagao se za povrat Akademijine imovine i za Akademijinu izdavačku djelatnost znatno pridonijevši širenju međuakademijske suradnje te promicanju vrsnoće na području znanosti i umjetnosti.

Predsjednik Akademije 1991. – 1997.

Ivan Supek (Zagreb, 1915. – Zagreb, 2007.), fizičar, sveučilišni profesor, filozof, književnik i humanist. Svojim djelom i djelovanjem bio je jedan od najistaknutijih znanstvenika i intelektualaca XX. stoljeća. Po postignuću doktorata iz fizike i filozofije na Sveučilištu u Leipzigu (1940.) kod fizičara i nobelovca Wernera Heisenberga, s kojim do 1943. radi na području kvantne teorije polja, Supek se vraća u Zagreb te uskoro preuzima (1946.) Katedru teorijske fizike. Tu vodi grupu studenata koji fiziku podižu na europsku razinu. Vodi izgradnju i osniva Institut Ruđer Bošković (1950.), osam godina djeluje kao njegov direktor te pokreće poslijediplomske studije (1957.), koji kasnije prelaze na Sveučilište. Po izboru za rektora (1969.), provodi reformu Sveučilišta, a potom inicira i osnivanje međunarodnoga Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku (1972.). Stekao je međunarodni ugled svojim stavovima i borbom protiv rata, nasilja, nuklearnog naoružanja i zlouporabe znanstvenih dostignuća te je bio redoviti sudionik sastanaka pokreta Pugwash i osnivač hrvatskoga pagvaškog pokreta.

            Supek je 1948. postao dopisni član, a od 1961. redoviti je član Akademije. Godine 1965. osnovao je u okviru Akademijine znanstvene djelatnosti Institut za filozofiju znanosti i mir (1965.), središte pagvaškog pokreta, te je pokrenuo izdavanje tromjesečnika Enciklopedia moderna s humanističkom orijentacijom znanosti i umjetnosti te političkim pluralizmom. U doba predsjedničkog mandata (1991. – 1997.) potaknuo je spajanje povijesti i filozofije znanosti u okviru Akademijina Zavoda za povijest i filozofiju znanosti (1992.).

            Od 1961. redoviti je član Odjela, kasnije Razreda za matematičke, fizičke, kemijske i tehničke znanosti i upravo je on u svojem predsjedničkom mandatu predložio i proveo osnivanje zasebnog Akademijina Razreda za tehničke znanosti (1997.). Zaslužan je za otvaranje Akademije javnosti te je osnovao brojna znanstvena vijeća, koja okupljaju najbolje hrvatske stručnjake za pojedina područja. Uveo je i dodjelu Nagrade HAZU. Njemu u spomen X. gimnazija u Zagrebu, u kojoj se svake godine održavaju Dani Ivana Supeka, nosi njegovo ime.

Predsjednik Akademije 1978. – 1991.

Jakov Sirotković (Rab, 1922. – Zagreb, 2002.), ekonomist i političar. Osnovnu školu završio je u Šibeniku, a srednju u Zagrebu 1941. U razdoblju 1941. – 1943. bio je student medicine, a poslije Drugoga svjetskoga rata studira na Ekonomskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1948. diplomirao, a godine 1951. i doktorirao. Na istome je fakultetu predavao 1950. – 1991.

Za redovitoga je profesora izabran godine 1961. Usavršavao se na London School of Economics 1954. – 1955., na Sveučilištu u Manchesteru 1960. – 1961. te na Berkeleyu 1965. Bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu u razdoblju 1966. – 1968., potom potpredsjednik Saveznoga izvršnoga vijeća SFRJ (1970. – 1974.) te predsjednik Izvršnoga vijeća SR Hrvatske (1974. – 1978.). Redoviti je član Akademije postao 1975. Bio je glavni urednik Enciklopedije Jugoslavije (1984. – 1991.).

Objavio je niz knjiga i znanstvenih članaka iz područja teorije i politike ekonomskoga razvoja, makroekonomske analize i ekonomske politike. Najvažnija su mu djela Ekonomska politika Jugoslavije od 1945. do 1988.: Ciljevi i rezultati (1989.) i Makroekonomska struktura hrvatskog gospodarstva: Razvojne mogućnosti i ograničenja (2000.).

Predsjednik Akademije 1958. – 1978.

Grga Novak (Hvar, 1888. – Zagreb, 1978.), povjesničar i arheolog. U razdoblju 1907. – 1911. studirao je povijest, geografiju i arheologiju u Zagrebu, Beču i Pragu, a 1913. doktorirao je povijest u Zagrebu; 1911. – 1920. predavao je u splitskoj Velikoj realci, a potom je bio asistent Frane Bulića u Arheološkome muzeju u Splitu (1914. – 1920.).

Od 1920. bio je docent, potom 1922. – 1924. izvanredni profesor opće povijesti srednjega vijeka na Filozofskome fakultetu u Skoplju, a 1924. – 1959. redoviti profesor povijesti staroga vijeka na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Dekan Filozofskoga fakulteta bio je 1934. – 1935., a rektor Sveučilišta u Zagrebu 1946. – 1947. Redoviti je član Akademije postao 1947., a bio je i član više inozemnih akademija. Proučavao je povijest u širokome rasponu od staroga do novoga vijeka. Njegova arheološka istraživanja na Hvaru u Grapčevoj i Markovoj špilji rezultirala su otkrićem nove neolitičke hvarske kulture na Jadranu (Prethistorijski Hvar: Grapčeva spilja, 1955.).

Proučavao je doba grčke kulture na Jadranu i rimske vladavine u Dalmaciji te stari istok, osobito Egipat (U zemlji faraona, 1946., Egipat: Prethistorija, faraoni, osvajači, kultura, 1967.). Osobitu je pozornost posvetio povijesti dalmatinskih gradova i pojedinim pitanjima iz njihove prošlosti: Pučki prevrat na Hvaru god. 1510–1514. (1918.), Split u svjetskom prometu (1921.), Židovi u Splitu (1924.), Hvar (1924.), Dubrovačka diplomacija na mirovnom kongresu u Požarevcu (1929.), Povijest Splita (I. – III., 1957. – 1965.), Vis (1961.), Povijest Dubrovnika od najstarijih vremena do početka VII stoljeća (1972.); urednik zbornika (s V. Maštrovićem): Presjek kroz povijest grada Zadra (1965.) i Povijest Vrane: političko, kulturno i privredno značenje Vrane kroz stoljeća (1971.). Proučavao je i razdoblje hrvatskoga narodnoga preporoda u Dalmaciji. U nekoliko je rasprava i monografija obradio istaknute povijesne osobe.

U nizu Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium objavio je više svezaka izvješćā venecijanskih diplomata o Dalmaciji (Mletačka uputstva i izvještaji, I. – IV., 1964. – 1972.). U vrijeme predsjednika Grge Novaka Akademija je 1966. proslavila svoju stotu godišnjicu. Nakon isteka mandata, pet mjeseci prije smrti, izabran je za počasnog predsjednika Akademije.

Predsjednik Akademije 1947. – 1958.

Andrija Štampar (Brodski Drenovac, 1888. – Zagreb, 1958.), liječnik, javnozdravstveni strateg i reformator, po završenom studiju medicine u Beču 1911. vraća se u domovinu, gdje radi kao općinski liječnik, potom i zdravstveni savjetnik Povjereništva za socijalnu skrb Narodnoga vijeća u Zagrebu. U razdoblju 1919. – 1930. obnaša službu načelnika Higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu. U tom je razdoblju utemeljio zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji organiziravši 250 higijenskih ustanova. Zalagao se za socijalnu medicinu te za besplatnu i dostupnu zdravstvenu skrb svim slojevima pučanstva, pri čemu je naglašavao ulogu preventivne medicine.

Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, 1930. bio je smijenjen, a već sljedeće godine umirovljen. Od tada je djelovao kao stručnjak Higijenske organizacije Društva naroda u europskim zemljama i SAD-u. U razdoblju 1933. – 1936. boravio je u Kini, gdje je reorganizirao javnozdravstvenu službu.

Nakon Drugoga svjetskog rata Štampar je imenovan rektorom Sveučilišta u Zagrebu 1945./1946., a od 1952. u sljedećih pet godina postaje i dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Godine 1946. bio je izabran za prvoga potpredsjednika Ekonomsko-socijalnog vijeća UN-a te za predsjednika Privremene (Interimne) komisije, koja je do ratifikacije ustava Svjetske zdravstvene organizacije obnašala funkciju te organizacije. Članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Štampar postaje 1947., a iste godine postaje i njezinim predsjednikom. Na tu je dužnost biran još tri puta uzastopno.

Pod njegovim vodstvom Akademija se razgranala u veliku znanstvenoistraživačku ustanovu sa značajnom stvaralačkom i publicističkom aktivnosti na svim područjima znanosti i umjetnosti. U to su doba osnovani brojni samostalni instituti te istraživačke jedinice u sastavu Akademije, kao npr. Institut za higijenu rada i Institut za povijest prirodnih znanosti. Na zasjedanju Svjetske zdravstvene skupštine u Meksiku godine 1955. dodijeljeno mu je najviše međunarodno priznanje za zasluge na području javnog zdravstva – Nagrada Léon Bernard.

Predsjednik Akademije 1942. – 1945.

Tomo Matić (Brod na Savi, 1874. – Zagreb, 1968.), književni i kulturni povjesničar. Studij slavistike i romanistike završio je 1896. u Beču, gdje je iste godine i doktorirao. Redaktor hrvatskoga izdanja austrougarske Liste državnih zakona u Beču, poslije gimnazijski nastavnik i ravnatelj u Zemunu, Splitu, Osijeku i Zagrebu te na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu. Prvi mu je znanstveni tekst, o Matiji Antunu Relkoviću, objavljen dok je imao 19 godina, u Vijencu 1893.

U svojem je daljnjem radu objavio kritička izdanja starijih hrvatskih pisaca (slavonskih, dalmatinskih i drugih) i mnogo drugih radova, iz više područja; u bibliografiji objavljenoj u Zborniku o Tomi Matiću (1998.) nabrajaju se 174 bibliografske jedinice. Tomo Matić bio je dopisni član JAZU 1921. – 1938. i redovni član JAZU/HAZU 1938. – 1946. Godine 1941. ukinuta je JAZU kojoj su bili Albert Bazala predsjednik i Tomo Matić potpredsjednik. Vlasti NDH imenovale su deset njezinih akademika novim članovima, pa su oni osnovali HAZU.

Tomo Matić izabran je za predsjednika 1942. Poslije teškoća koje je imala s tim vlastima, Akademija je imala i nove, od 1945. Hrvatski ministar prosvjete 1946. određuje petoricu akademika da vode poslove Akademije i nakon reorganizacije Tomo Matić više nije bio akademik u obnovljenoj JAZU.

Predsjednik Akademije 1933. – 1941.

Albert Bazala (Brno, 1877. – Zagreb, 1947.), filozof. Filozofiju i klasičnu filologiju studirao je u Zagrebu (1895. – 1899.), gdje je i doktorirao kod Franje pl. Markovića disertacijom Psihologijska nauka o apercepciji (1900.). Habilitacijskim radom Marulićev moralno-filozofski rad postao je 1904. privatni docent. Nastavio je studij filozofije u Njemačkoj 1905. i 1906. kod Theodora Lippsa, Hansa Corneliusa, Rudolfa Euckena i Wilhelma Wundta, a u Pragu je osobno upoznao Tomáša Masaryka, o kojem je poslije napisao ogled Masaryk – mislilac (1934.). Od 1906. bio je nastavnik ženskoga liceja u Zagrebu, 1909. postao je izvanredni, a 1912. redoviti profesor filozofije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Najopsežnije mu je filozofsko djelo Povijest filozofije (1. svezak 1906., 2. svezak 1909., 3. svezak 1912.), prvo takve vrste u nas. Redoviti član Akademije postao je 1922. U filozofiji je zastupao osobit „voluntaristički aktivizam”, koji je izložio u dvjema raspravama: Filozofijske studije: I. Metalogički korijen filozofije (Rad JAZU, br. 229., 1924.) i Filozofijske studije: II. Svijest i svijet, subjekt i objekt (Rad HAZU, br. 272., 1941.). U duhu prosvjetiteljske ideje osniva i vodi Pučko sveučilište i obnaša dužnost predsjednika Matice hrvatske (1927.). Kao predsjednik Akademije poznat je po govorima O slobodi nauke i umjetnosti (1934.) i Značenje umjetnosti u životu naroda (1935.). Uime hrvatske javnosti u prosincu 1934. odnio je u Beograd knezu Pavlu Zagrebački memorandum, kojim su hrvatski političari i intelektualci tražili ukidanje diktature i povratak građanskih sloboda.

U skladu s političkom filozofijom što ju je izložio u zasebno objavljenim predavanjima Etika i politika (1907.) i Etika i narodno gospodarstvo (1915.) djelovao je kao narodni zastupnik i povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje u Zemaljskoj vladi u Zagrebu.

Predsjednik Akademije 1924. – 1933.

Gavro Manojlović (Zadar, 1856. – Zagreb, 1939.), povjesničar. Gimnaziju je polazio u Senju, Karlovcu i Zagrebu. Studirao je u Zagrebu i Beču, gdje je 1896. doktorirao filozofiju povijesti i klasičnu filologiju. Od 1880. radio je kao srednjoškolski profesor u Zagrebu, Požegi i Osijeku, gdje je bio i gimnazijski upravitelj. Od 1902. redoviti je profesor opće povijesti staroga vijeka na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1908. umirovljen je iz političkih razloga, a 1910. – 1924. ponovno je predavao.

Bio je zastupnik Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskome saboru (1908. – 1910. i 1913. – 1918.) te član Privremenoga narodnoga predstavništva. Od 1908. redoviti je član Akademije, a za dopisnoga člana Srpske kraljevske akademije izabran je 1910. Uređivao je list za mlade Pobratim i Nastavni vjesnik (1905. – 1908.). U mladosti je objavio zbirku pjesama Mladi dani Veljkovi (1880.). Godine 1923. izlazi mu Povijest staroga Orijenta, a 1927. djelo Sile pokretnice i pravilnosti u univerzalnoj historiji. Velike zasluge ima na području bizantologije. U znanstvenome se radu također bavio poviješću staroga vijeka i filozofijom povijesti, a pisao je i povijesne udžbenike. Radove je objavljivao u Vjesniku Kr. državnog arkiva u Zagrebu i u Glasniku Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini.

Osnovao je Akademijinu Orijentalnu zbirku, koja je velikim dijelom i prikupljena dok je on bio predsjednik Akademije. Godine 1929. energično se usprotivio ideji o stvaranju jedinstvene Jugoslavenske akademije sa sjedištem u Beogradu.

Predsjednik Akademije 1921. – 1924.

Gustav Janeček (Konopiště, Češka, 1848. – Zagreb, 1929.), kemičar i sveučilišni profesor. Rodom je bio Čeh, ali je do konca života boravio u Hrvatskoj. Po dolasku u Zagreb (1879.) gotovo pola stoljeća djelovao je kao profesor kemije na Mudroslovnom, poslije Filozofskom fakultetu. Tri puta bio je dekan tog fakulteta te rektor Sveučilišta u Zagrebu (1908./09.).

Utemeljio je hrvatsku kemijsku sredinu, odgojio nekoliko generacija hrvatskih kemičara i bio mentor prvih dvadeset doktorskih disertacija iz kemije. Jedan je od osnivača Farmaceutskog učevnog tečaja (1842.) pri Mudroslovnom fakultetu na kojem je započelo školovanje mnogo hrvatskih ljekarnika. Time je položio temelje današnjem Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Po dolasku u Zagreb obavljao je i kemijske analize za potrebe sudskih vještačenja, pa se smatra osnivačem hrvatske forenzične kemije.

Janeček je utemeljio dva sveučilišna instituta: Sveučilišni lučbeni institut, koji kasnije mijenja ime u Kemijski institut, na Strossmayerovu trgu (1884.) i Kemijski institut na Marulićevu trgu (1919.). Osim toga osnivač je veledrogerije Isis (1918.) i tvornice lijekova Kaštel (1921.), danas tvrtke Pliva. Zadivljen ljepotom Plitvičkih jezera, utemeljio je Društvo za uređenje i poljepšavanje Plitvičkih jezera i okolice (1893.), čime je potaknuo niz djelatnosti koje su vodile do proglašenja Plitvičkih jezera nacionalnim parkom (1949.).

Od 1882. je dopisni, od 1887. redoviti član Akademije, a 1921. – 1924. njezin predsjednik. Bio je i obnašatelj dužnosti predsjednika od 15. rujna 1914., nakon smrti obnašatelja dužnosti Franje pl. Markovića, do 20. lipnja 1915., kad je za predsjednika izabran Tomislav Maretić.

Predsjednik Akademije 1918. – 1921.

Vladimir Mažuranić (Karlovac, 1845. – Zagreb, 1928.), pravni povjesničar i leksikograf. Pravo je studirao u Beču, a završio ga je na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu 1866., gdje je 1869. položio sudački ispit. Radio je u državnoj upravi i sudbenoj i odvjetničkoj službi u Karlovcu i Ogulinu te bio potpredsjednik, pa zatim predsjednik Banskoga stola (1898. – 1912.). Redoviti član Akademije postao je 1910., a bio je k tomu počasni član Češke akademije znanosti, Poljske akademije znanosti te Učenoga društva u Lavovu u Ukrajini.

Akademiji je darovao obiteljsku zbirku isprava godine 1911., a zaslužan je za osnivanje umjetničkoga razreda 1919. Budući da je uočio nesređenost i neprikladnost pravnoga nazivlja u sudbenoj i upravnoj praksi, pisao je o potrebi, o načelima izradbe i o značenju hrvatskoga pravnopovijesnoga rječnika u programnome članku O rječniku pravnoga nazivlja hrvatskoga (Rad JAZU, br. 150., 1902.). Sustavno je obrađivao hrvatske pravnopovijesne spomenike kao polazište za prikaz neprekinute porabe službenoga hrvatskoga jezika i razvoja pravnoga nazivlja te za istraživanje višestoljetnih društvenih prilika. U vezi s time sastavio je Prinose za hrvatski pravno-povjestni rječnik (objavljeno u 10 svezaka 1908. – 1922., Dodatci 1923.), sintezu svojega rada na prikupljanju i promicanju hrvatske pravne baštine, nezaobilazan priručnik i kapitalno djelo hrvatske leksikografije. Protivio se tuđicama predlažući uvođenje izraza u skladu s hrvatskom pravnom starinom kao i prikladnih novotvorenica.

U leksički iznimno bogat rječnik uvrstio je, osim pravnih, i ekonomske, sociološke, etnografske te kulturnopovijesne pojmove. Unatoč tomu što je posrijedi izvanredno djelo, taj rječnik do danas nije doživio primjereno znanstveno vrjednovanje.

Predsjednik Akademije 1915. – 1918.

Tomislav Maretić (Virovitica, 1854. – Zagreb, 1938.), jezikoslovac i leksikograf. Diplomirao je 1878. klasičnu i slavensku filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađivao je u Viencu – pjesmama i prijevodima. Maretić je bio poliglot široke naobrazbe, vrlo plodan jezikoslovac, glavni predstavnik tzv. hrvatskih vukovaca, zaslužan za dosljedno kodificiranje novoštokavštine kao književnog jezika i za uvođenje fonološkoga pravopisa. Životno mu je djelo Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899., 1931., 1963. bez stilistike) koja opisuje zapravo etalonski jezik (i to dio štokavskoga narječja) smatrajući da su za polazište dobri samo ono narječje ili dijalekt koji se za to odaberu – u to vrijeme još se nije dovoljno shvaćalo da je književni jezik poseban dio jezika i da on ima svoje zakonitosti, neovisne o polazištu.

Kao mladogramatičar Maretić nije lučio književni jezik od njegove dijalektne osnove te nije uzeo u obzir višestoljetni razvoj hrvatskoga književnog jezika i njegovo normativno ujednačavanje u brojnim gramatikama prije njega. Maretić bijaše jezičnim unitaristom, te su mu neke važne značajke hrvatskoga jezika smetale i pokušavao ih je ukloniti koliko je god mogao. Poznato je da je u tim nakanama propao, kao i ostali hrvatski vukovci. Maretić je objavljivao radove o jeziku starijih dalmatinskih i slavonskih pisaca, povijesti hrvatskoga pisanja, narodnoj epici, imenima, posuđenicama iz češkoga i ruskoga, o važnosti umjetnoga međunarodnoga jezika itd.

Pravi je član JAZU od godine 1886. Trideset godina uređivao je povijesni Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, šest knjiga (od 23) s oko 6.000 stranica (maslo – pršutina). Od prijevoda klasičnih djela osobito su cijenjeni njegovi prijevodi Odiseje (1882.) i Ilijade (1883.). Popis uz nekrolog u Ljetopisu ima 134 rada.

Predsjednik Akademije 1900. – 1914.

Tadija Smičiklas (Reštovo Žumberačko, 1843. – Zagreb, 1914.), povjesničar i političar. Nakon završene gimnazije u Zagrebu, od 1863. bio je profesor povijesti i hrvatskoga jezika u osječkoj gimnaziji. Godine 1864. studirao je povijest i zemljopis u Pragu, a 1865. povijest u Beču, gdje je diplomirao 1869. Nakon završetka studija u riječkoj je gimnaziji bio profesor povijesti i hrvatskoga jezika (1870. – 1873.).

Od 1873. predavao je u Velikoj gimnaziji u Zagrebu, gdje se uključio u rad Matice hrvatske. Godine 1879. tiskan je u izdanju Matice hrvatske drugi, a 1882. prvi dio njegove Poviesti hrvatske, prve kritičke sinteze hrvatske povijesti, u kojoj je obuhvaćeno razdoblje do 1848. U razdoblju  1882. – 1905. godine bio je redoviti profesor na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Zauzimao se za osnivanje Društva hrvatskih književnika i Medicinskoga fakulteta. U vremenu 1886. – 1887. bio je dekan Filozofskoga fakulteta, a 1888. – 1889. rektor Sveučilišta u Zagrebu.

U razdoblju 1889. – 1901. bio je predsjednik Matice hrvatske. Redoviti je član Akademije postao 1883. Od 1896. do smrti bio je voditelj Akademijina Arhiva, a od godine 1904. urednik jednoga od najvažnijih Akademijinih izdanja, Diplomatičkoga zbornika Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. I. – XVIII., 1904. – 1990.). Za njegova života bilo je objavljeno jedanaest, a potom još sedam svezaka te edicije, kojom su obuhvaćene temeljne latinske pisane isprave za hrvatsku povijest od doseljenja Hrvata do godine 1399. Među Smičiklasovim djelima ističu se i životopisi utemeljitelja Akademije biskupa Josipa Jurja Strossmayera i prvoga predsjednika Franje Račkoga.

Uza znanstveni rad bavio se i politikom, pa je u dva navrata (1884. – 1887. i 1897. – 1902.) bio zastupnik Neodvisne narodne stranke u Hrvatskome saboru. Godine 1913. izabran je za prvoga počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu. Svoju bogatu knjižničnu ostavštinu oporučno je darovao Akademiji.

Predsjednik Akademije 1890. – 1900.

Josip Torbar (Krašić, 1824. – Zagreb, 1900.), svećenik, prirodoslovac, pedagog i političar. Studij filozofije i teologije pohađa u zagrebačkom sjemeništu, gdje je 1843. zaređen za svećenika. Studij potom nastavlja na Sveučilištu u Beču, gdje je 1852. položio profesorski ispit. Od godine 1854. profesor je fizike i prirodopisa u novootvorenoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je u dva navrata i njezin ravnatelj; iz političkih razloga ban Levin Rauch smijenio ga je s položaja ravnatelja, a ban Ivan Mažuranić vratio ga je na položaj.

Bavio se biologijom, geologijom, meteorologijom, poviješću i popularizacijom znanosti. Najpoznatija mu je rasprava Boškovićeva elementa materiae napram današnjoj atomistici, u kojoj je pokušao protumačiti pojave u prirodi.

Član Akademije od osnutka; Hrvatski ga je sabor 9. svibnja 1866. uvrstio među prvih 12 članova Akademije. Bio je Akademijin tajnik (1872. – 1874.), predstojnik Matematičko-prirodoslovnoga razreda (1887. – 1889.) i predsjednik Akademije (1890. – 1900.).

U tri navrata bio je zastupnik u Hrvatskom saboru (1861., 1865., 1875.), gdje se zauzimao za samostalnost i cjelokupnost Hrvatske.

S Vatroslavom Jagićem i Franjom Račkim pokrenuo je časopis Književnik, preteču Rada JAZU. Također je bio urednik Katoličkog lista (1854.) i Gospodarskog lista (1868. – 1872.). Bavio se i planinarenjem, pa je bio i jedan od osnivača Hrvatskoga planinarskog društva (1874.) te njegov predsjednik (1876. – 1878.).

Predsjednik Akademije 1887. – 1890.

Pavao Muhić (Požega, 1811. – Zagreb, 1897.), pravnik. Izabran je za predsjednika Akademije pošto je car i kralj Franjo Josip odbio potvrditi izbor Franje Račkoga. Pravo je studirao u Zagrebu, a doktorat prava stekao je 1843. u Pešti. Na Pravnome fakultetu Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu Muhić je 1835. naslijedio Ivana Nepomuka Henfnera, koji je premještan u Peštu, te je do 1850. bio profesorom političko-kameralnih znanosti. Potom je bio profesor na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu do 1871., gdje je istodobno obnašao i dužnost ravnatelja.

Na popisu predavača za školsku godinu 1852./1853. Muhić se spominje kao profesor Političke ekonomije i financijske znanosti koji predaje na ilirskome (tj. hrvatskome) jeziku. Iz očuvanog arhivskog gradiva može se vidjeti da je godine 1855. Muhić predavao Političku ekonomiju i austrijsko financijsko zakonoslovlje. Redoviti je član Akademije postao godine 1866. Prema zabilješkama Muhićevih slušača, njegova se predavanja 1865./1866. sastoje od ovih četiriju cjelina: 1. Uvod, 2. Politička ekonomija, 3. Narodno gospodarska politika i 4. Gospodarstvo javno (financije).

Bio je zastupnik u Hrvatskome saboru u razdoblju 1861. – 1866., a 1872. – 1881. obnašao je dužnost predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Predsjednik Akademije 1866. – 1886.

Franjo Rački (Fužine, 1828. – Zagreb, 1894.), povjesničar, jezikoslovac, publicist i političar, prvi predsjednik Akademije 1866. – 1886., kada ga je car i kralj Franjo Josip odbio potvrditi, nakon čega je izabran za potpredsjednika, na kojoj je dužnosti ostao sve do smrti. Studirao je teologiju u Beču 1849. – 1852., a zatim se zaredio u Senju. Potom je u Beču studirao matematiku i fiziku, a 1855. doktorirao je teologiju. Do 1860. usavršavao se iz pomoćnih povijesnih znanosti, osobito latinske paleografije i diplomatike, te je istraživao arhivsko gradivo vezano uz povijest Hrvatske u arhivima u Rimu i Napulju.

Sa Strossmayerom je utemeljio Narodnu stranku, a u stranačkome listu Pozor (poslije Obzor) objavio je više članaka, među kojima i Jugoslovjenstvo (1860.), temeljni politički tekst spomenute stranke. Godine 1861., 1868. i 1872. bio je biran za zastupnika u Hrvatskome saboru. U suradnji s Vatroslavom Jagićem utemeljio je 1864. povijesno-jezični časopis Književnik. Na njegov su poticaj počeli izlaziti Rad (1867.) i Ljetopis (1877.), a 1869. Starine. Sudjelovao je i u pokretanju Akademijinih izdanja u kojima je tiskano gradivo važno za povijest, znanost, kulturu i umjetnost hrvatskoga naroda: 1868. pokrenuta je edicija Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium (MSHSM), 1869. Stari pisci hrvatski, a 1877. Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium (MHJSM).

Kao predsjednik Akademije presudno je utjecao na utemeljenje Strossmayerove galerije u Zagrebu (1884.). Osobito su mu važna djela Bogomili i patareni (1870.), gdje se bavi fenomenom Crkve bosanske, Documenta historiae Croaticae periodum antiquam illustrantia (MSHSM, sv. VIII., 1877.), zbirka izvora za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest, te Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća (1894.), u kojem je, među ostalim, dokazao da je srednjovjekovna hrvatska država imala svoju dvorsku kancelariju, iz koje se očuvalo 28 vrijednih dokumenata.