Povijest

Bašćanska ploča – jedan je od najdragocjenijih hrvatskih spomenika: najdulji i podatcima najbogatiji među najstarijim hrvatskim glagoljskim natpisima, nastao oko 1100. godine. U 13 redaka (gotovo 100 riječi) natpis je uklesan na ploči od bijeloga vapnenca vel.: 199 x 99,5 x 9 cm. Govori o tome kako hrvatski kralj Zvonimir daruje neku „ledinu“ (zemlju) Svetoj Luciji (u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku). Glagoljica Bašćanske ploče ide u prijelazni tip između oble i uglate glagoljice. Gornjim rubom teče istaknuta bordura s ornamentalnim motivom lozice u istoj stilizaciji na ukrašenim dijelovima crkvene arhitekture na hrvatskoj obali u kasnom XI. st. i XII. st. Izvorno je bila lijeva pregradna ploča (plutej) na kamenoj crkvenoj pregradi (septumu), koja je dijelila redovnički kor pred oltarom od vjernika u crkvenoj lađi u benediktinskoj crkvi Svete Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku.

U tituli kralja Zvonimira – „kralj hrvatskij“ – na Bašćanskoj ploči prvi je put na hrvatskom jeziku zapisano hrvatsko nacionalno ime (otud naziv „Zvonimirova ploča“, „Kraljevska ploča“). Njezin je natpis temeljni tekst od kojega polazi svako istraživanje hrvatskoga jezika i književnosti. Kad se uvidjelo da Sveta Lucija više nije povoljno mjesto za čuvanje Ploče i da je treba spasiti od propadanja, očuvati je za „najdalja pokoljenja“, jer „pripada svima nama“, odlučeno je da se iz Jurandvora prenese u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu, da se očisti, uredi i na počasno mjesto postavi u palači Akademije. U ime Akademije Ploču je preuzeo u Krku pred zoru 30. kolovoza 1934. jezikoslovac Stjepan Ivšić, a u ime Konservatorskoga ureda liturgičar i povjesničar umjetnosti Dragutin Kniewald. U Zagreb je stigla 31. kolovoza teretnim autom sa Sušaka. Ivšić je nadahnuto opisao prijenos Ploče i nazvao je „zlatnom pločom“ hrvatskoga jezika, našim „dragim kamenom“, „dragim kamikom“ koji će Hrvati čuvati „dok bude koljena Hrvata“. U Akademiju će „dolaziti mnogi poklonici naših narodnih svetinja“; pred njom će osjećaj pijeteta „obuzimati svako pravo naše srce“.
O Bašćanskoj ploči postoji opsežna literatura. Prvi je na nju upozorio 1851. godine bogoslov Petar Dorčić, (kasnije župnik) u Baški. Od tada su je čitali i proučavali mnogi: Ivan Kukuljević Sakcinski, Franjo Rački, Ivan Črnčić, Vatroslav Jagić, Rudolf Strohal, Josip Hamm, Vjekoslav Štefanić, Eduard Hercigonja, Mateo Žagar, Lujo Margetić i drugi, ponajviše Branko Fučić. Čitanje natpisa odgonetavalo se postupno jer je tekst na više mjesta nečitljiv. Najpotpunijim se smatra čitanje Branka Fučića. On se služio rezultatima prethodnika i suvremenika i nadgradio ih vlastitim ispravcima i tumačenjima. Njegovo čitanje prenosimo.

Bašćanska je ploča nadahnula skladatelje i pjesnike: K. Fribeca (kantata za sola, zbor i komorni orkestar, 1977.); S. Šuleka (skladba za zbor a capella, 1980.) i Lj. Kuntarića. O Bašćanskoj ploči pjesme su napisali: Vladimir Nazor, Silvije Strahimir Kranjčević i Josip Pupačić.

Natpis na Bašćanskoj ploči

Transkripcija teksta Bašćanske ploče na latinici:

Az, v ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledine, juže da Zvanimir kralj hrvatskij v dni svoje v Svetuju Luciju – i svedomi: župan Desimira Krbave, Mratin v Lice, Pribineža posal Vinodole, Jakov v otoce. Da iže to poreče, klni j Bog i dvanadeste apostola i četiri evanjelisti i svetaja Lucija, amen. Da iže sde živet, moli za nje Boga.
Az opat Dobrovit zdah crekav siju i svojeju bratiju s devetiju v dni kneza Kosmata obladajućago vsu Krajinu. I beše v ti dni Mikula v Otočci s svetuju Luciju v jedino.

Tekst pretočen u suvremeni hrvatski književni jezik:

Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane Svetoj Luciji, i svjedoci: Desimira, župan u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineža, posal u Vinodolu, Jakov na otoku. Da tko to poreče, neka ga prokune Bog i 12  apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija, amen. Da tko ovdje živi, moli za njih Boga.
 Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu s moje braće devetoro u dane kneza Kosmata koji je vladao svom Krajinom. I bješe u te dane Mikula u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno.