Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti pokrenula je ciklus predavanja Znanost u žarištu kojima je cilj na zanimljiv i pristupačan način predstaviti rezultate istraživanja njenih znanstveno-istraživačkih i muzejsko-galerijskih jedinica, a osmo predavanje, pod naslovom Kako je pošlo po zlu? Od srednjovjekovne Europe kompozitnih država do koncepta nacionalnih država 19. stoljeća, u srijedu 28. lipnja 2023. u Knjižnici HAZU održao je dr. sc. Damir Karbić, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju, upravitelj Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu.

Snimka predavanja

Karbić je kazao da su srednjovjekovne i ranonovovjekovne države unutar sebe osiguravale mirnu koegzistenciju različitih hijerarhijskih stupnjeva vladavine i lokalnih autonomija baziranih na jurisdikcijama, pravnim sustavima i kulturnim posebnostima između kojih dolazi do sukoba tek u 19. stoljeću.

„Srednjovjekovne države gotovo su uvijek bile po svom karakteru složene, osim možda najmanjih, koje su samim time bile i homogene Politička teorija i povijesna istraživanja oduvijek su se bavila problemom složenih država, a najvažniji oblik je ideja personalne unije popularna gdje dvije ili više država država povezuje samo osoba vladara, premda u praksi i nije bilo baš tako jer vladar je imao na raspolaganju i druge poluge. Što se tiče unija, postoje dva tipa – jedan u kojem su sve članice više-manje ravnopravne i drugi u slučajevima kad je manja jedinica pripojena većoj cjelini “, pojasnio je Karbić. Kao primjere složenih država spomenuo je španjolska kraljevstva srednjeg i ranog novog vijeka koja su tek 1715. ujedinjena u Kraljevinu Španjolsku, dok su od 15. stoljeća i dalje odvojeno postojala kraljevstva Kastilje i Aragona koja su unutar sebe sadržavale niz manjih kraljevstava. Karbić je istaknuo da u Ujedinjenom Kraljevstvu nastalom 1707. ujedinjenjem Engleske i Škotske, odnosno njihovih parlamenata, postoji čitav niz neravnopravnih unija s Kanalskim otocima i otokom Manom.

„Proces potrebe za unifikacijom razvija se polako kroz stoljeća i u velikoj mjeri je zapravo povezan sa dva elementa: prvi je jačanje sposobnosti države da kontrolira svoj teritorij i na njemu vrši efektivnu vlast bez nužnosti oslanjanja na lokalne snage, a drugi je jačanje impersonalizacije vlasti kada ideja države postaje apstraktnija pa se širi krug ljudi neposredno zainteresiranih za funkcioniranje države. Veće promjene u 18. stoljeću dovode i do građanskih revolucija (Amerika, Francuska) i do nacionalnih preporoda i pokreta općenito, koji će vrhunac doživjeti u 19. stoljeću, kada se formira i paradigma moderne države koja je zapravo još uvijek na snazi. Hrvatska je vrlo dobar primjer za ilustraciju takvog procesa, jer je tijekom svoje povijesti najveći dio vremena provela u sastavu složenih država ne gubeći pri tome ideju o svojoj državnosti, nego ju dalje razvijajući, a i sada ju dalje razvija unutar šireg okvira složene državne zajednice Europske unije“, kazao je Karbić. Pojasnio je da su Ugarska i Hrvatska poseban primjer složene države jer su u nju stupili rano i jer je ona opstala preko 800 godina, od 1102. do 1918.

„Iako je određenih manjih tenzija znalo biti i ranije, pravi problem za međusobne odnose nastaje tek u razdoblju nacionalnih preporoda u 19. stoljeću jer se oni razvijaju na uglavnom istim temeljnim principima i samim time i izravno sukobljavaju, a sve se to događa unutar druge složene države, Habsburške monarhije. Jedan od problema za hrvatsku stranu bio je i relativno slab prethodni razvoj političkih ustanova jer se parlamentarne tradicije razvijaju tek u vrijeme kad su Hrvati Mađari već zajedno. Problem je i praktički konstantna odsutnost vladara koji su rijetko boravili u Hrvatskoj, kao i uništenje najviše hrvatske aristokracije u 17. stoljeću“, rekao je Karbić. Dodao je da jedan od instrumenata kojim se odvija međusobno političko sukobljavanje postaje i povijest, uz isticanje historijskih prava. „Dobar primjer za ilustraciju navedenih karakteristika predstavlja debata hrvatskih i mađarskih povjesničara o počecima ugarsko-hrvatske državne zajednice vezana uz spis nazivan Qualiter ili Pacta conventa koja tada iz očitih političkih razloga u hrvatskoj historiografiji zapravo nije mogla biti razriješena, ali je kasnije razriješena bez većih problema unutar nje same nakon prestanka postojanja ugarsko-hrvatske državne zajednice“, rekao je Karbić, pojasnivši da hrvatska strana nije imala snage priznati da taj dokument nije autentičan iz 1102., nego da je nastao u 14. stoljeću.

Dr. sc. Damir Karbić rođen je 1962. godine u Slavonskom Brodu. diplomirao je dvopredmetni studij povijesti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1988., a magistrirao 1994. na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti te na istom fakultetu odslušao doktorski studij iz srednjovjekovnih studija i u siječnju 2000. obranio doktorsku disertaciju Šubići Bribirski. Povijest jednog hrvatskog plemićkog roda (mentor prof. dr. János M. Bak). Od 1988. zaposlen je na Odsjeku za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od 2011. upravitelj je istog Odsjeka, a od 2020. upravitelj cijelog Zavoda. U svom znanstvenom radu prvenstveno se bavi društvenim i političkim odnosima u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Dalmaciji te objavljivanjem izvora za hrvatsku srednjovjekovnu povijest. Tijekom svog znanstvenog rada doticao se i nekih drugih tema iz hrvatske povijesti 19. st. (razdoblje revolucije 1848., povijesna demografija), poviješću hrvatsko-mađarskih odnosa od srednjeg vijeka do 19. st., poviješću obitelji Zrinskih te hrvatsko-bugarskim odnosima kroz povijest. Od školske godine 2001/02. do 2008/09. predavao je predmet Opća povijest srednjeg vijeka na Studiju povijesti pri Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. U koautorstvu s drugim znanstvenicima priredio je više izdanja izvora, a autor je i većeg broja znanstvenih radova.