U sklopu ciklusa javnih predavanja Znanstvenog vijeća za arhitekturu, urbanizam i uređenje prostora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, izvršni dopredsjednik Znanstvenog vijeća prof. dr. sc. Zlatko Karač održao je u srijedu 18. prosinca u Knjižnici HAZU predavanje „Urbanističko naslijeđe planski osnovanih gradova u Hrvatskoj“. Zlatko Karač redoviti je profesor i znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a u više je mandata bio i prodekan za znanost. Bavi se poviješću i zaštitom hrvatske urbanističke i arhitektonske baštine, osobito u domeni prostorno-planske dokumentacije te u nizu ekspertnih konzervatorskih i urbanističkih tijela.

U svom je predavanju istaknuo da u iznimnom korpusu hrvatskih povijesnih gradova posebnu važnost imaju planski utemeljeni gradovi nastali ex nihilo na strateškim lokacijama, često bez prethodnoga naseobinskog supstrata, no kao posljedica posebnih funkcionalnih potreba (agrarne kolonije, emporiji, vojni, industrijski, crkveni, lučki gradovi). Nalazimo ih u svim povijesnim razdobljima: u sloju grčke kolonizacije 4. st. pr. Kr. (Issa, Pharos, kolonija kod Lumbarde), u topografiji pravilnih rimskih gradova tipa urbs quadrata (Parentium, Iader), ili onih tipa castra (Mursa, Cibalae), zatim među srednjovjekovnim planiranim gradovima 13.–15. stoljeća (Korčula, Ston, Pag, zagrebački Gradec), kada se javljaju i znatnije urbane regulacije izrazito geometrizirane planimetrije (dijelovi Dubrovnika, Hvara, Trogira, Raba). Među renesansnim primjerima 16. stoljeća ističu se teme ‘idealnih gradova’ (europski je relevantan Karlovac), u Istri je zanimljiv Sv. Vinčent, dok se istovremeno u ‘turskoj Hrvatskoj’ osniva kvadratna palanka Yeni Hissar (današnja Petrinja). U baroknom 18. stoljeću dominiraju novi vojni gradovi (Bjelovar, Nova Gradiška); u 19. stoljeću brojne su ‘jozefinske regulacije’ semiurbanih naselja (Tovarnik) te osnovanih velikih sela i pustara pravilne matrice (osobito u Baranji); javljaju se i planirane turističke aglomeracije (Lipik, Opatija) kao i rane industrijske konurbacije (Đurđenovac, Belišće, Duga Resa). Tijekom 30-tih godina 20. stoljeća nastaju iznimni primjeri novih industrijskih naselja funkcionalističkih koncepata (Bata-ville / Borovo, Uble, Raša, Podlabin, Potpićan), a nakon 1945. i dva posljednja naša novoutemeljena grada: luka Ploče i industrijski profilirani Novi Lički Osik. Najznačajnije regulirano proširenje postojećega grada je planska cjelina Novog Zagreba.