U izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavljen je krajem srpnja 2022. petnaesti, odnosno treći u nizu novih svezaka Benešićeva znamenitog Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića (ta—uljudba). Benešićev književnojezični rječnik jedinstveno je vrelo identitetskih obilježja hrvatskoga jezika i književnosti od sredine XIX. do polovice XX. stoljeća, dakle u burno vrijeme smjene paradigmi te ustaljivanja i usustavljivanja novoštokavskoga standardnog jezika. Rječnik se izrađuje u Zavodu za lingvistička istraživanja HAZU pod voditeljstvom dr. sc. Anje Nikolić-Hoyt, znanstvene savjetnice u trajnom zvanju i upraviteljice Zavoda. Uz urednike, akademika Josipa Bratulića, dr. sc. Anju Nikolić-Hoyt i pok. akademika Marka Samardžiju, petnaesti su svezak priredile za tisak dr. sc. Ivana Filipović Petrović, dr. sc. Anja Nikolić-Hoyt i dr. sc. Bojana Schubert, znanstvenice Zavoda za lingvistička istraživanja HAZU.

Iz Predgovora

Benešićev književnojezični rječnik nastao je na poticaj Miroslava Krleže, a iz potrebe za izradom i izdavanjem rječnika koji bi nadomjestio praznine i nedostatke postojećih rječnika, poglavito Broz-Ivekovićeva Rječnika hrvatskoga jezika iz 1901. Naime, pod utjecajem rastućega štokavskog purizma ti su rječnici nudili pristranu i krnju sliku o leksiku hrvatskoga jezika u kojoj hrvatske jezične posebnosti te općenito hrvatska jezična i književna tradicija nisu bile u dovoljnoj mjeri zastupljene. Izrada takva rječnika bila je također na preporuku Miroslava Krleže kasnih četrdesetih godina prošloga stoljeća povjerena Juliju Benešiću (1883.–1957.), književniku i jezikoslovcu, prevoditelju i teatrologu, kojega je prerana smrt zatekla u obradi slova S. Neovisno o tome što Rječnik nije stigao završiti, Benešićev je doprinos hrvatskoj filologiji i osobito hrvatskoj leksikografskoj produkciji neosporan i trajan, a može se sagledavati iz različitih vizura. Prije svega, utemeljen na književnim citatima – korpusnim glosama iz djela više od stotinu ponajboljih hrvatskih književnika od Antuna Mihanovića do Ivana Gorana Kovačića, Benešićev rječnik predstavlja jedinstven društvenopovijesni dokument i jezičnokulturni spomenik hrvatskoga jezika i književnosti od sredine XIX. do polovice XX. stoljeća. Štoviše, možemo reći da je Benešić uvelike popunio spomenute praznine stvorivši, naročito u onoj svojoj sastavnici koja se odnosi na razdoblje kodifikacije ilirskoga odnosno općehrvatskoga jezičnog standarda, dakle na vrijeme od preporoda do pretkraj XIX. stoljeća, danas jedini rječnik hrvatskoga književnog jezika iznimno važnoga preporodnog vremena.

[…] Kao što smo već rekli, Benešić nije na žalost uspio završiti svoj Rječnik, prema sačuvanim izvorima posljednja natuknica koju je obradio, premda postoje i drugačije interpretacije, bila je serenada. Jugoslavenska akademija je od 1985. do 1990., tridesetak godina nakon Benešićeve smrti, objavila prvih dvanaest svezaka (a–rzati), no rad na dovršavanju Rječnika nastavio se tek dva desetljeća kasnije, to jest 2008. u Zavodu za lingvistička istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prevrednovanjem inicijalnih metodoloških i drugih postavki te uvođenjem modernog, suvremenog pristupa obradi Benešićev se rječnik svrstao u sam vrh hrvatske leksikografije kao djelo iznimna jezičnokulturnog i jezikoslovnog značaja, čija je nacionalna vrijednost dragocjena.