U subotu 21. svibnja 2022. u Zagrebu je u 93. godini života umro akademik Eduard Hercigonja, istaknuti hrvatski filolog, paleoslavist, kroatist i povjesničar književnosti, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Rodio se 20. kolovoza 1929. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Sisku, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je slavistiku 1953. Od 1951. do 1957. predavao je na gimnaziji u Sisku.
Od 1957. bio je asistent akademika Josipa Hamma na Katedri za staroslavenski jezik Filozofskog fakulteta, a kada Hamm 1961. odlazi na Institut za slavistiku Bečkog sveučilišta, Eduard Hercigonja djeluje samostalno kao voditelj Katedre sve do umirovljenja 1993. U zvanje docenta izabran je 1970., izvanredni profesor postao je 1974., a redovni 1977.
Doktorsku disertaciju Jezik glagoljaške neliturgijske književnosti 15. stoljeća i Petrisov zbornik obranio je 1970.
Redoviti član HAZU u Razredu za filološke znanosti bio je od 1991., od 1986. bio je izvanredni, a od 1977. član suradnik.
Akademik Eduard Hercigonja iznimnom filološkom erudicijom istraživao je hrvatsko književno srednjovjekovlje te se potvrdio kao književni povjesničar temeljito obaviješten o suvremenim književnim teorijama, jezikoslovac koji se podjednako dobro snalazi u raznosmjernim jezikoslovnim istraživanjima, tekstolog i istraživač kulturnopovijesnih okvira te gospodarskih pretpostavki djelovanja hrvatskih glagoljaša. Time je ostvario rezultate koji su zasigurno označili prekretnicu u razvoju hrvatske medievistike. Oborio je tezu o posvemašnjem siromaštvu i neukosti glagoljaškog duhovništva te potakao druge da istražuju hrvatsko književno srednjovjekovlje kao ravnopravan dio hrvatske književne povijesti, ne samo po kulturnopovijesnom značenju, nego i po estetskim ostvarenjima.
U knjizi Srednjovjekovna književnost, koju je 1975. objavio Liber u nizu Povijest hrvatske književnosti, korpus hrvatskog književnog srednjovjekovlja prvi put je predstavljen kao jedinstvena stilska formacija. U znanstvenim radovima i u knjizi Nad iskonom hrvatske knjige (Liber, 1983.) bavi se istraživanjem hrvatskoga glagoljičkoga korpusa te kritički preispituje njegove ocjene u dotadašnjoj književnoj historiografiji, upozorivši na nastavljanje srednjovjekovne duhovnosti i u kasnijim stoljećima.
Kao istraživač hrvatske književne baštine u svojem se djelu uvijek zalagao za tezu o jedinstvenosti hrvatske srednjovjekovne književnosti unatoč njezinoj poligrafičnosti i jezičnoj raznovrsnosti. Na taj je način pomogao da se drukčije osvijetli odnos između hrvatske latinističke književnosti i one pisane hrvatskim idiomima. Tako je u katalogu izložbe Pisana riječ u Hrvatskoj (Muzejski prostor, Zagreb 1986.) objavio temeljitu studiju o tropismenoj i trojezičnoj kulturi hrvatskog srednjovjekovlja, a taj je tekst bio i nukleusom knjige Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja koju je 1994. objavila Matica hrvatska, kao pregled najrelevantnijih činjenica razdoblja od Trpimirova natpisa iz 9. stoljeća do natpisa i zapisa u kolofonu prve tiskane knjige u Hrvata iz 15. stoljeća. Knjiga Na temeljima hrvatske književne kulture: filološko medievističke rasprave iz 2004. u izdanju Matice hrvatske predstavlja presjek autorova pedesetogodišnjeg znanstvenog rada i metodologije proučavanja književnojezičnog, stilskoizražajnog i ortografskog razvoja jednog dijela hrvatske pisane riječi od srednjovjekovlja do 18. stoljeća.
Za svoj rad akademik Eduard Hercigonja dobio je među ostalim Nagradu „Vladimir Nazor” 1984., a 2009. Državnu nagradu za znanost za životno djelo za područje humanističkih znanosti.