U utorak 7. siječnja 2025. u Mostaru je u 91. godini života umro hrvatski književnik Veselko Koroman, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rodio se 7. travnja 1934. u Radišićima kraj Ljubuškog. Studij južnoslavenskih književnosti i filozofije završio je na Filozofskome fakultetu u Sarajevu 1965. Radio je kao gimnazijski profesor i lektor, uređivao sarajevski časopis Život (1969.–1972.) i mostarski Osvit (1995.–1998.). Bio je potpisnik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku iz 1971. Od 2012. bio je redoviti član Akademije nauka i umjetnosti BiH, a za dopisnog člana HAZU u Razredu za književnost izabran je 1990.

Pisao je refleksivne pjesme jezgrovitog, katkad hermetičnog izraza (zaokupljen egzistencijalnom problematikom, prirodom i zavičajem: Grad prema sjeveru, 1957; Crne naranče, 1965; Knjiga svanuća, 1967; Svjetiljka od trnja, 1971; Sjaj i rana, 1975; Na tom svijetu, 1977; Dok vlada prah, 1986; Na dan svega, 1997; Sok od velebilja, 2001; Stariji od vremena, 2008. i dr.), pjesničke proze (Zemljom, snovi, 1987), književne kritike, eseje, putopise (Pogled iz zrcala, 1974; Svijet ili dvije polovice, 1979; Potraga za cjelinom, 1996). Objavio je i autobiografski roman Mihovil (1983).

Bavio se i istraživanjem hrvatske književne baštine u BiH (antologije Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 1995; Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas, 1996; Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 2007).

Za svoj književni doprinos Veselko Koroman je dobio brojna priznanja, uključujući Goranov vijenac 1997., nagradu Udruženja književnika BiH za poeziju, te 2015. maslinov vijenac na jezično-pjesničkoj smotri Croatia rediviva ča-kaj-što. Njegovi stihovi urezani su na Zidu od poezije u Selcima na otoku Braču.