Hrvatska pjesnikinja i glazbenica Zrinka Posavec dobitnica je ovogodišnje Nagrade „Dragutin Tadijanović“ koju dodjeljuje Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nagrada joj je dodijeljena za knjigu Maria Callas se baca u more koju je 2022. objavila izdavačka kuća Fraktura. Svečanost dodjele Nagrade održana je 6. studenog 2023. u Slavonskom Brodu u Spomen-domu Dragutina Tadijanovića u sklopu manifestacije Tadijine jeseni u povodu 118. rođendana ovog istaknutog hrvatskog pjesnika.
autorica fotografije: Nina Anić
Zrinka Posavec rođena je 1981. u Đakovu. Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku diplomirala je glazbenu kulturu, a zatim se usmjerila isključivo na usavršavanje glasa, te diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studij pjevanja u klasi profesorice Lidije Horvat-Dunjko. Nakon završetka Muzičke akademije glas je usavršavala kod eminentnih vokalnih pedagoga i opernih umjetnika Hrvatske i regije (Vitomir Marof, Martina Gojčeta i Olivera Miljaković). U spoju tradicijske glazbe, kojom se počela baviti već od ranog djetinjstva, i klasične glazbene naobrazbe započela je solističku karijeru 2014. Djeluje kao nastavnica pjevanja u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici. ranije je objavila dvije zbirke poezije: Soba za buđenje (Matica Hrvatska, ogranak Đakovo, Đakovo, 2015.) i Pjevaj, Molly (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2020.). Kao glazbenica objavila je i dva samostalna albuma: Pantomima – Sevdah & Panonika (2016.) te Gradovi i sela (2018.).
Kako je u obrazloženju dodjele Nagrade „Dragutin Tadijanović“ naveo akademik Krešimir Bagić, Zrinka Posavec koncentrirano, lirski sustavno i uvjerljivo tematizira glas – glas koji pjeva, glas koji govori, glas koji poliperspektivno upućuje na identitet i integritet subjekta koji se oglašava. Lirski akustički svemir njezine knjige uključuje evokacije na fiziologiju i filozofiju, oniričke ushite i zvučnu kozmologiju te implicitno podupire prepostavku da se svijet pojavio kao krik. Zbirku čini 67 pjesama raspodijeljenih u šest ciklusa kojih su naslovi: Tehnika pjevanja, Maria Callas se baca u more, Glas, grlo, grozd, Živio mali nožić, Pjesnik iz istih sjemenki vuče plod i Svijet kao glas. Lirski subjekt u prvome ciklusu govori iz pozicije učitelja pjevanja, obraća se učenicima, govori o načinima upotrebe glasa, grla, usana, o dahu, odnosu glasa s jedne i neuroze ili erotskih užitaka s druge strane. U drugom ciklusu do riječi dolazi operna ikona 20. st. Maria Callas – u njezinu stihovanu ispovijest ulaze među inim fragmenti o glasnicama, pjevanju, ulogama, ženstvu, ljubavi, nesreći. U trećem ciklusu događa se igra višestrukoga metaforičkog imenovanja glasa. Glas postaje redom: zelen list, spolovilo, more, bumbar, zvuk, zvijezda, upozorenje, žito, sunce, zvjezdarnica, pamuk. Ukratko glas je u svemu što činimo, prati sve što nam se događa. U nastavku knjige tematizirana su različita iskustva pjevača, sve što su pjevači spremni ili prisiljeni učiniti ne bi li izgradili ili pak „zadržali“ željeni glas (posebno je dojmljiv dio o dječacima koji se podvrgavaju kastraciji). Zbirka okončava tekstovima koji se usredotočuju na glas pjesnika i glas glumca te na šutnju kao drugo lice glasa. U kontekstu suvremenoga hrvatskog pjesništva zbirka Maria Callas se baca u more ističe se svojom konceptualnošću, kultiviranom pjesničkom retorikom i lirskim subjektom koji o središnjoj temi svjedoči iz različitih diskurzivnih i iskustvenih pozicija. Stil zbirke najviše karakteriziraju razvedena metaforičnost, dojmljive varijacije i iskazivačka sažetost, tj. umijeće da se pjesma zgusne u svega nekoliko stihova koji će u čitatelju izazvati brojne i neočekivane rezonancije. Naposljetku, lirski idiom koji je Zrinka Posavec izgradila u ovoj zbirci izrazito je gibak i ritmičan – ritam njezine pjesme prati i dodatno podcrtava lirsku temu i sintaksu, nagovještava emociju, naglašava prigodnu parabolu. Potraži li se u opusu Dragutina Tadijanovića mjesto mogućeg susreta s pjesničkim iskustvom zbirke Maria Callas se baca u more Zrinke Posavec, u prvi plan iskaču stihovi iz 1954., kojima je Tadijanović proslavljao dan u kojemu je – nakon duge šutnje – napisao trinaest pjesama. Dotični stihovi barda iz Rastušja glase: „Samo je glas moj,/ U razgovoru svagdanjem, običnom,/ Treperio kao napeta struna/ Pod rukom svirača u punoj dvorani.“
Akademik Dragutin Tadijanović (1905. – 2007.) bio je jedan od donatora Zaklade HAZU i prema njegovoj želji od 2008. svake se godine iz posebnog fonda dodjeljuje jedna pjesnička nagrada te stipendije ponajboljim studentima književnosti iz Brodsko-posavske i Ličko-senjske županije.