Hrvatski muzej arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u sklopu svoje edicije Arhitektonika objavio je mapu s  karakterističnim projektima kinetičke arhitekture istaknutog hrvatskog arhitekta akademika Andrije Mutnjakovića. Mapa pod nazivom Kinetic architecture 1964-1990 objavljena je na engleskom jeziku u 50 numeriranih i potpisanih primjeraka i namijenjena je relevantnim institucijama u Hrvatskoj i svijetu (akademijama, fakultetima, muzejima, galerijama) s ciljem aktualnog uključenja u istraživanja kinetičke arhitekture.

Projekti kinetičke arhitekture prikazani u mapi dio su eksperimentalnih istraživanja akademika Mutnjakovića koja je sabrao u knjizi Andrija Mutnjaković Kinetička arhitektura / Kinetic Architecture iz 1995. Knjiga je stekla međunarodno priznanje uvrštavanjem u leksikon Oxford Dictionary of Architecture 2016. gdje je navedena kao literatura za pojam Kinetic architecture.

Iz te su knjige za ovu mapu izabrana četiri karakteristična Mutnjakovićeva kinetička projekta (stambene vile u Hollywoodu i Reggio Emiliji, crkva svetog Petra u Splitu i paviljon u Veneciji), nastala u razdoblju od 1964. do 1990.

Predsjednik HAZU akademik Velimir Neidhardt u svom je uvodu napisao da je aktualna i propulzivna tema kinetike u arhitekturi relevantan i poticajan segment višeslojnih globalnih razmišljanja o razvitku arhitektonike. „Prema zapisima autora, njegovi su projekti inspirirani antičkim  Vitruvijenim zbornikom De architectura libri decem, gdje deseta knjiga raspravlja o strojevima i pokretnim vojnim građevinama. Sedamdeset godina kasnije (oko 60. poslije Krista)  rimski povjesnik Svetonije zapisao je da su arhitekti Celer i Sever sagradili na vrhu Neronove palače Domus Aurea čudesnu rotirajuću blagovaonicu (ili samo njen strop) tehnikom mlinskog kamena pokretanim vodenim kolom. Zatim Mutnjaković svoje inspiracije temelji na knjizi Machinae novae renesansnog erudita Fausta Vrančića i njegovim kinetičkim strojevima kao motivima arhitekture zgrada. Posebno naglašava i svoju inspiraciju suprematičnim kompozicijama ruskih konstruktivista iz početka 20. stoljeća. No Mutnjakovićeva kinetička arhitektura ima prethodnika i u hrvatskoj arhitekturi: arhitekt Josip Pičman projektirao je 1934. deseterokatni hotel završen na vrhu staklenim salonom i pokretnim staklenim pokrovom; arhitekt Vladimir Turina projektirao je 1948. športski kompleks sastavljen od bočnog otvorenog bazena-središnjeg zatvorenog bazena-bočnog lakoatletskog stadiona, povezanih tračnicama po kojima klizi pokretna tribina. Ove povijesne asocijacije imaju svakako i tadašnje aktualne uzore u kinetičkim skulpturama (Duchamp, Gabo, Schöffer) u dinamičnoj arhitekturi (Fuller, Soleri, Goff) i u novim tendencijama posebno izraženim na međunarodnom kongresu CIAM-a u Dubrovniku 1956.“, napisao je akademik Neidhardt. Po njegovom mišljenju, ovi utjecaji na formiranje Mutnjakovićeve mobilne arhitekture pojavljuju se kao uzorak inspiracije, ali se ne prepoznaju kao motivi realizacije. „Kinetika uzoraka je graditeljski statična: na fiksnoj podlozi kipa ili kuće pokreću se segmenti (rotirajuće kugle ili posmični krovovi), te stvaraju jednoznačnu kompoziciju. Kinetika Mutnjakovićevih projekta je strojno dinamična: pokreću se svi segmenti kuće i stvaraju mnogoznačne kompozicije. Kuća umjesto fiksne građevinske konfiguracije poprima mobilne strojne konfiguracije. Te konfiguracije nisu više tehnološki fiksirane, već njihovo strojno ustrojstvo omogućava nebrojne varijabilnosti formi kuće, izazivane voljom i komandom čovjeka. Kuća umjesto fiksne građevinske konfiguracije poprima mobilnu konfiguraciju stroja. Kuća postaje stroj. Strojem upravljaju komande čovjeka, pa je time uspostavljena direktna komunikacija kuća-čovjek. Ugrađeni senzori osjetljivi na atmosferilije omogućavaju direktnu komunikaciju kuće sa prirodom. Kuća/stroj-priroda-čovjek uspostavili su aktivni i atraktivni suživot. Priloženi projekti dokazuju tehnološku realnost kinetičke arhitekture, ilustriraju mogućnosti kreativnih interpretacija te usmjeravaju istraživanja progresivne arhitektonike“, napisao je u svom uvodu predsjednik HAZU akademik Velimir Neidhardt.

Kako je u svojoj recenziji napisao akademik Branko Kincl, pristupom kinetičkoj arhitekturi kao dinamičkom međuodnosu punog i praznog u strukturi građenja, Andrija Mutnjaković ostvaruje promjenljive prostorne oblike čovjekova bivstvovanja, kao rezultate vlastitog stvaralačkog impulsa. „Erudit, istraživač prošlosti arhitekture, povjesničar u dubini intrinzičnosti svojih stvaralačkih razmišljanja o arhitekturi fantastične realnosti, Mutnjaković u trenutku sadašnjosti povezuje prošlost s utopijskom budućnosti, temeljenoj na tehnološkom napretku i umjetnoj inteligenciji.

Mapa Kinetic architecture 1964-1990 vrijedan je povijesni prilog aktualnim istraživanjima kinetičke arhitekture. Također i hvalevrijedni doprinos Hrvatskog muzeja arhitekture u istraživanju i prezentaciji djela hrvatskih arhitekata“, napisao je akademik Kincl.