Članovi Akademije

Vrkljan Irena

Članstvo u Akademiji:

• dopisni član – Razred za književnost (29.05.2008. – 23.03.2021)

Životopis

Irena Vrkljan, hrvatska književnica i prevoditeljica rođena je 21. kolovoza 1930. u Beogradu. Studirala arheologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Bila je urednica televizijske emisije Portreti i susreti (1960-71), za koju je napisala sedamdesetak scenarija. Živjela je i radila u Berlinu kao profesionalna književnica i prevoditeljica, a 2014. vratila se u Zagreb. Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2005. Književno stvaralaštvo započela je u doba krugovaša poezijom nadrealističke tematike (Krik je samo tišina, 1954; Paralele, 1957; Stvari već daleke, 1962; Doba prijateljstva, 1963; Soba, taj strašni vrt, 1966), a u tom je razdoblju sa Z. Golobom prevodila djela njemačkih autora (E. M. Remarque, Wolfgang Ott, H. W. Richter, Karl Aloys Schenzinger i dr.). Nakon odlaska u inozemstvo i dalje je objavljivala poeziju, u kojoj se iščitavaju nostalgija za domovinom i osamljenost (U koži moje sestre, 1982). Početkom 1980-ih počela je objavljivati autobiografsku prozu. Roman Svila, škare (1984), kao kombinacija autobiografije i razvojnoga romana, retorikom i topikom bliskima ženskom pismu, donosi inventuru vlastite intime, stavljajući u prvi plan potragu ženskoga subjekta za vlastitim identitetom i opsesivnu težnju za samopotvrđivanjem. Roman Marina ili o biografiji (1987) bavi se vezama umjetnosti i života. Podastrvši biografije triju žena – Marine Cvetajeve, same pripovjedačice i njezine prijateljice Dore – tuđe je živote i iskustvo iskoristila u proklamiranju vlastitih, privatnih opsesija. U romanu Pred crvenim zidom (1994) usredotočuje se na ispitivanje kaotičnih učinaka na zbilju i sve aspekte humaniteta 1990-ih. Teme potrage za identitetom, prepoznavanja sebe u drugima, ženskoga nagona za oslobađanjem, sjećanja na mrtve prenose se i u romanima Berlinski rukopis (1988), Dora, ove jeseni (1991), Zelene čarape (2005) i Sestra, kao iza stakla (2006). Intimnu esejističku prozu sazdanu od temata ljubavi donijela je u knjizi Naše ljubavi, naše bolesti (2004). U Dnevniku zaboravljene mladosti (2007) progovorila je o kulturnoj živosti Zagreba 1950-ih i 1960-ih, a romanom Svila nestala, škare ostale (2008) gotovo je lirski uokvirila ključne trenutke svojega proznoga, autobiografskog izričaja. Formi epistolarnoga diskursa približila se u romanima Pisma mladoj ženi (2003) i Pismo u pismu (s Jasnom Horvat, 2008), a okušala se i u žanru kriminalističkoga romana (Posljednje putovanje u Beč, 2000; Smrt dolazi sa suncem, 2002). Knjiga Žene i ovaj suludi svijet (2010) zbirka je sedam priča o sedam različitih žena s različitih dijelova svijeta. Pjesnička zbirka Koračam kroz sobu (2014) spoj je autoričinih pjesama i eseja književnih kritičara i teoretičara koji su pratili njezin opus. Objavila je i roman Rastanak i potonuće (2012) te autobiografske zapise Protokol jednog rastanka (2015). Za dopisnu članicu HAZU izabrana je 2008. godine.