Članovi Akademije

Supek Ivan, akademik

Akademske titule:

• akademik
• professor emeritus
• profesor doktor znanosti

Institucije:

• professor emeritus – Sveučilište u Zagrebu
• redoviti profesor u miru – Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu
• počasni član – Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine
• rektor – Sveučilište u Zagrebu

Funkcije u Akademiji:

• predsjednik – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (21.11.1991. – 31.12.1997.)

Članstvo u Akademiji:

• redoviti član – Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti (16.06.1961. – 05.03.2007.)
• dopisni član – Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti (12.06.1948. – 29.04.1954.)

---

Spomenica Ivan Supek : 1915.-2007. / uredio Ksenofont Ilakovac

 

Akademik Ivan Supek, istaknuti hrvatski  fizičar, filozof, pisac, borac za mir i humanist, rođen je 8. travnja 1915. u Zagrebu od oca Rudolfa i majke Marije, rođene Šips. Supekov je otac podrijetlom iz Blizneca, ali već njegov djed Ivan osniva u gradu Zagrebu postolarsku radionicu, a prvobitno prezime Župek bilo je u crkvenim knjigama promijenjeno u Supek. Majčini su preci doselili početkom 19. stoljeća u Đakovo iz Njemačke, kamo su došli vjerojatno iz Engleske. Početni ruralni posjed darovao je obitelji biskup Strossmayer, no djed Leopold bavi se ratarstvom a uz to vodi i bačvarski obrt. Šipsovi su se uskoro pohrvatili, a ogranak po baki, Geigerovi, čuva više od njemačkog podrijetla. U jednoj i drugoj lozi redaju se ratari, vinogradari, obrtnici i trgovci.

Ivan Supek polazio je pučku školu i realnu gimnaziju u Zagrebu, gdje je maturirao 1934. godine. Zarana ga je zaokupljala knjizevnost, a Dostojevski i Tolstoj najjače su na njega utjecali. U djetinjstvu mu je bilo duboko usađeno kršćanstvo, ali težnje za socijalnom pravdom, osobnom slobodom i znanstvenim istinama pobunit će ga protiv rimske crkve, jer je tada smatrao da ima premalo sluha za bijedu i nove spoznaje. Potkraj pučke škole piše prve tekstove za dječje lutkarsko kazalište, kojem je vješt redatelj bio Supekov školski kolega Marijan Matković. U višim razredima čita pjesme u školskom književnom klubu, a napisao je i prvu dramu Bankrot Ivara Kreugera, koja — iako donekle pod Ibsenovim utjecajem — nosi već značajke njegove kasnije proze. Znakovi velike krize (1929-1932), kraljevska diktatura i osobito nalet fašizma privode kozmopolitski usmjerenog đaka, koji je od revolucije očekivao ispunjenje socijalne pravde, osobne i nacionalne slobode te blagostanja, Komunističkoj internacionali. Budući da se komunizam vezao s filozofijom materijalizma marksizmom, u posljed­njim gimnazijskim razredima budi se u Supeku zanimanje za teorijsku fiziku, koja je uzburkala misaoni svijet obratom u shvaćanju materije i prirodnih zakona. Mladi član Partije sluti da je dijalektički materijalizam nespojiv sa znanošću i umjetnošću, pa želi dvojbe riješiti ozbiljnim studijem, kakav mu tad Sveučilište u Zagrebu nije pružalo.

Antagonizam spram Trećeg Rajha odvodi ga u Zurich, gdje upisuje matematiku, filozofiju, fiziku, biologiju. No, jako ga privlači Heisenberg, tvorac kvantne mehanike i relacija neodređenosti, tako da ipak nastavlja studij u Leipzigu, tada prvom istraži­vačkom središtu u kojem su djelovali Heisenberg, Debye, Hund, Van der Waerden, Euler, Von Weizscker, a bilo je gostiju sa svih kontinenata. Imajući ideju o supravodlji­vosti, jednom ipak pogrešnu, Heisenberg je mladom doktorandu zadao da proračuna tu zagonetnu pojavu pri niskim temperaturama, što su mnogi teoretičari uzalud poku­šavali riješiti. No, nije išlo. A Supekovo objašnjenje stanovite karakteristike fotolumi­niscencije Heisenberg nije prihvatio, premda će upravo isticanje dominantne uloge fononske interakcije puno poslije i neovisno pomoći drugim fizičarima da objasne supravodljivost. Međutim, od tog rada ostala je diferencijalna jednadžba za normalnu električku vodljivost. Nakon poluuspjelog doktorata Heisenberg ga je pozvao da radi s njim na kvantnoj elektrodinamlci, ali je taj rad prekinut u ožujku 1941. godine, kad ga uhićuje Gestapo. Iz višemjesečnog zatvora uspijeva ga Heisenberg izvući kao svojeg asistenta, bez kojeg tobože nije moguće provoditi istraživanja u lajpciškom seminaru. Ivan Supek se ne javlja u Leipzig, nego se vraća u okupirani Zagreb.

Za sukoba na ljevici 1939/40. Ivan Supek zastupa Kopenhagensku interpretaciju (Heisenberg, Bohr) protiv dogmatika i osobito iznosi argumente protiv teorije odraza, stupa dijalektičkog materijalizma i estetike socijalističkog realizma, i na strani je Krleže i Richtmanna. Budući da obje strane, dogmatici i revizionisti, nisu dovoljno znali moderne znanosti, Supek piše Svijet atoma, knjigu koja izlazi prekasno, 1941. godine, kad je Hitlerova najezda prigušila taj spor. Pakt Hitlera i Staljina bio je za Supeka konačni impuls da prekine s Partijom, i otada on neće stupiti ni u jednu stranku. Kao dosljedan antifašist odlazi u kolovozu 1943. na oslobodeni teritorij, gdje ponajviše radi u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH—a. U Predsjedništvu je Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom u lipnju 1944. i drži (jedini) govor o znanosti, u kojem ističe važnost znanstvene revolucije za izgradnju zemlje i upućuje prvi javni apel protiv upotrebe nuklearnog oružja, a za stvaranje svjetske zajednice slobodnih i razoružanih naroda. Medutim, demokratska načela ZAVNOH—a i kulturne vizije Kongresa 1944. nisu ispunjeni, nego se potkraj rata i poslije provodi stroga boljševizacija Jugoslavije, te Ivan Supek biva zbog opozicije dogmatizmu gurnut u šutnju.

Nakon što je jedini profesor teorijske fizike (Stjepanek) otišao 1943. u mirovinu zbog starosti, Ivan Supek je nakon rata izabran na praznu katedru. Oko njega se ubrzo okupljaju nadareni studenti, pa nastaje seminar za teorijsku fiziku, koji je bio organski nastavak Heisenbergova seminara s istim glavnim područjima; u njemu izrastaju Gla­ser, Jakšić, Alaga, Babić-Gjalski, Janković, Ljolje, Grossmann i poslije mnogi drugi, koji teorijsku fiziku u Zagrebu podižu na europsku razinu. U tom nastavnom radu izlazi godine 1949. Supekova Teorijska fizika i struktura materije, kojoj će od trećeg izdanja dopune pisati njegovi đaci. Budući da je teorijska fizika ovdje stekla znatan ugled, savezna vlada donosi u svibnju 1950. zaključak da se Ivanu Supeku povjerava gradnja instituta u Zagrebu, a to će on uskoro proširiti na fundamentalna istraživanja u fizici, pa elektronici, kemiji i biologiji, nazvavši novi interdisciplinarni institut po Ruđeru Boškoviću. Da bi se tu stvorila moderna eksperimentalna fizika, Supek šalje drugu generaciju svojih diplomanada u laboratorije u Englesku, Sjedinjenje Države i drugdje. Ako se time i smanjuje broj stručnjaka za teorijsku fiziku, razvijaju se vrsni eksperimentatori Ilakovac, Knapp, Šlaus, Cindro, Leontić i drugi. Nakon osam godina Institut »Ruđer Bošković«, združen u radu s Prirodoslovno-matematičkim fakultetom, ima mnoge doktore znanosti i ucrtava se, kao što je rekao Niels Bohr, u dotadašnju bjelinu na karti Europe.

Prije odlaska u partizane napisao je Supek dramu Na rubu šume, a odluka o gradnji Instituta zatekla ga je dok je završavao tragediju Piramida, u kojoj gradnja Keopso­ve piramide simbolizira apsurd ljudskog stvaralaštva i života žrtvovanih veličini fara­ona i zagrobnom misteriju. Kad je dr. Branko Gavella pripremao izvedbu te tragedije, ona je pod optužbom da se odnosi na tadašnje stanje skinuta s repertoara. Početkom 50-ih godina piše Supek prvi roman Dvoje između ratnih linija, kojem je okvir prijerat­ni sukob na ljevici, a bavi se sudbinom pojedinca između zaraćenih kolektiva. U to doba objavljuje dosta mirotvornih apela eseja, a godine 1959. izlazi u dva sveska njegova knjiga Na atomskom vulkanima. Tu je objavljena i drama Na atomskom otoku, koja će ubrzo biti zabranjena, jer su cenzori shvatili da se pod južnoameričkim kostimima puca na tajni projekt atomske bombe u Jugoslaviji.

Institut »Ruđer Bošković« bio je prvih pet godina pod krovom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali 1955. osnovana je Savezna komisija za nuklearnu energiju, koja uzima pod svoj nadzor sva atomska istraživanja. Predsjednik te komisije bio je ministar unutarnjih poslova i sekretar Partije Aleksandar Ranković, a uz pet ministara članovi su tri znanstvenika: Peterlin, Savić i Supek. Iako se po Osnivačkom zakonu SAKNE smjela baviti samo mirnodopskom primjenom nuklearne energije, sastav s takvim imenima potvrđivao je nagađanja kako su u Institutu u Vinči i Direkciji za nuklearne sirovine započeli radovi s posve suprotnim namjerama. Već na prvoj sjednici Ivan Supek osporio je potrebu nuklearne energetike, a kako je njegov otpor tajnom projektu rastao, on je ljeti 1958. isključen iz gotovo završenog Instituta. Na sjednici SAKNE kojoj je Ranković predsjedao, Supek predaje ostavku s objašnjenjem da se najoštrije suprotstavlja gradnji reaktora černobilskog tipa, kakav služi za proizvodnju plutonija (a i za energiju).

Početkom 60-ih godina JAZU osniva Institut za filozofiju znanosti i mir, kojem je otada na čelu Supek, a novi Institut također je administrativno središte Jugoslavenske pagvaške konferencije, kojoj je Supek predsjednik od osnutka. U tom sklopu počinje 1966. izlaziti tromjesečnik »Encyclopaedia Moderna«, koji ima uredništva u glavnim gradovima svih šest republika. Glavni urednik časopisa je predsjednik Pagvaša. Česti Supekovi prilozi razvijaju filozofiju humanizma, i to je prvi časopis u Jugoslaviji koji zastupa politički pluralizam, pa ima u Savjetu članove od profesora teologije do partij­skih funkcionara. »Ericyciopaedia Moderna« ubrzo je znatno utjecala na inteligenciju, osobito gdje su se okretala leda marksizmu i tražila nova misaona obzorja.

U tom desetljeću Supek objavljuje romane Proces stoljeća (inspiriran slučajem Oppenheimer), U prvom licu (fantazmagorija o totalitarnom društvu koje srlja u ban­krot) i Heretik (Markantun de Dominis). Nakladni zavod Matice hrvatske objavljuje prvu knjigu njegovih drama, njih šest, dok će druga knjiga drama izostati zbog skorih događaja. Nakon dugogodišnjeg bojkota izvedena je godine 1969. drama Heretik u Kazalištu »Branko Gavella« u režiji G. Para.

Uoči tristote obljetnice Hrvatskog sveučilišta Ivan Supek bio je izabran za rektora unatoč prilično prljavoj kampanji u kojoj se na to mjesto nastojalo postaviti partijskog kandidata. Nakon početne nesuglasice počinje suradnja većinskih liberala na Sveučili­štu i reformista iz SKH. Ubrzo se Senat obnavlja i postaje autonoman, a istodobno se provodi duboka reforma na načelu jedinstva znanstvenog i nastavnog rada. Ugled i utjecaj Sveučilišta raste, osobito nakon tristote obljetnice u prosincu 1969. godine. Supek je biran 1970. godine drugi put za rektora s više od 90 posto glasova. No, plimu demokracije u Hrvatskoj zaustavlja potkraj 1971. ponovna boljševizacija, pa Supek, koji nije prihvatio zaključke CK SKJ u Karađorđevu, dolazi odmah pod udar, i njegova se javna djelatnost prekida na 18 godina. Reforma i uspostava Hrvatskog sveučilišta bila je poništena, ali od doba Supekova rektorovanja ostaje Interuniverzitetski centar u   Dubrovniku. Supek je predložio 1970. godine da se osnuje taj centar na Sveuniverzi­tetskom sastanku u Montrealu, a on će prerasti u važnu međunarodnu ustanovu sa oko 200 sveučilišta-članica. Bio je to zamašan prilog svjetskom sporazumu.

Njegova knjiga Opstati usprkos bila je doslovno spaljena na početku boljševičkog udara. Iz prodaje bio je povučen njegov roman Extraordinarius, koji je objavio Institut za filozofiju znanosti i mir JAZU istodobno s Teorijom spoznaje. Probe njegova Mira­kula bile su prekinute na partijski nalog, a rukopisi sistematski odbijani. Ipak u to doba šutnje izlaze njegovi priručnici — Filozofija znanosti i humanizam, 1979, Povijest fizike, 1980, i spomenuta Teorijska fizika. U »Forumu«, časopisu JAZU, izlaze 1976. tri fragmenta Otkrića u izgubljenom vremenu, ali će cijeli roman objaviti Globus tek poslije jedanaest godina, kad cenzura više nije bila tako stroga. U istom akademijskom mjesečniku izlazi 1980. njegova tragedija Pjesnik i vladar, međutim roman Buna Janusa Pannoniusa čekat će više od jednog desetljeća da bude tiskan.

U ta dva desetljeća objavljeno je dosta njegovih filozofskih rasprava i mirotvornih eseja na engleskom, njemačkom, ruskom, francuskom. Njegova filozofija humanizma dozrijevala je u tim godinama hajke i prinudne šutnje. Krivovjernik na ljevici, objavljen u Bristolu 1980, preispituje noviju povijest i osporava verziju koju je lansirao Agitprop i partijski povjesničari. Tu knjigu odmah osuđuju dogmatici. Još će žešće biti napadnut Krunski svjedok protiv Hebranga objavljen u Chicagu 1983, na engleskom i hrvat­skom jeziku. Tih godina tiskan je u Moskvi prijevod njegova romana Heretik, koji uskoro doživljava drugo izdanje, a također je na ruski preveden Extraordinarius. JAZU objavljuje godine 1989. njegovu monografiju Ruđer Bošković – vizionar u prijelomu filozofije, znanosti i društva. Na natječaju Ljubljanskog i Krakovskog kazališta njegova Lutrija Imperatora Augustusa bila je nagrađena kao najbolja satira, ali unatoč propozicijama nije bila dosad izvedena. U tom razdoblju Supek dovršava tetralogiju, koja prati sudbinu intelektualaca kroz tri desetljeća, a od koje su izašle dvije knjige, Dvoje između ratnih linija i U prvom licu.

Kad se slomom boljševizma na Istoku Europe otvaraju vrata demokraciji u Hrvatskoj i Sloveniji, Supek se vraća u javnost, ponajviše književnim i filozofskim spisima, dotad zabranjenima i neobjavljenima. Opet ga najviše zaokuplja drama. RSIZ za kulturu nagrađuje 1989. njegov Kvar (viziju socijalno-ekološke katastrofe) i 1990. njegovu komediju Vrag je tiho naglas (slobodnu verziju Goetheova Fausta u Pjesnikovu poetskom metru). Završeno je i opsežno djelo Filozofija, znanost, humanizam, koje sintetizira i uključuje dosadašnje meditacije.

Most između Supekova književnog i znanstvenog djela gradila je njegova humani­stička filozofija i mirotvorno opredjeljenje. Više godina bio je član Stalnog komiteta međunarodnog Pagvaša. S drugih dvanaest znanstvenika i književnika, među kojima su lord Boyd-Orr, Alfred Kastler, Linus Pauling, Bertrand Russell, Jean Rostand, objavljuje načela Citoyens du Monde. Jedan je od sazivača i predsjednika svjetske organizacije Svijet bez bombe. Zajedno s njim pišu Noel-Becker, Linus Pauling i Peccei u Dubrovniku Satement o viziji svijeta mira i sklada, što postaje osnovica humanističkog kongresa u Philadelphii, kojem je predsjedao Supek i na kojem je izabran za predsjednika. No, prilike u zemlji oko 1976. godine spriječile su nastavak tog rada. U ta dva desetljeća prinudne šutnje u domovini predavao je na mnogim stranim sveučilištima, osobito američkim, britanskim, njemačkim i francuskim.

U prosincu 1943. ZAVNOH je Supeku povjerio da vodi tromjesečne općeobrazovne tečajeve. Kao nastavnica povijesti stigla je iz saniteta studentica Zdenka Tagliaferro, kćerka radićevca, čestog emigranta, koja će mu uskoro postati supruga. Supekovi sa svoje troje djece, Iris, Silvom i Ivicom, žive u obiteljskoj kući (nacionaliziranoj) u Zagrebu u Rubetićevoj 10. Iris je diplomirala povijest umjetnosti i bavi se književnošću, Silva je završila Akademiju likovnih umjetnosti i bavi se slikarstvom, Ivica je doktorirao fiziku.

Ivan Supek je u dječaštvu studirao klavir, povremeno i kod Melite Lorković, i slušanje glazbe ostalo mu je stalna i prva potreba uz aktivan rad. Kao dječak bavio se lakom atletikom i skijanjem, a tenisom sve do u poznije godine. Rano je počeo igrati šah, čak i za prvenstvo Zagreba, ali to napušta u višim razredima kao gubljenje umne energije. Rano počinje radni dan, a navikao je pješačiti. Voli životinje, kao i njegova djeca. Obitelj provodi ljeta u Orebićima, gdje im je jedan seoski majstor sagradio skromnu prizemnicu. Tu, u sjeni borova, ponajviše zamišlja nove drame i romane.

Ivan Supek je 1948. postao dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a1961.g. postao je redoviti član tada Odjela za matematičke, fizičke i tehničke nauke JAZU, danas Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU.

Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti bio je od 1991.- 1997. godine.