Članovi Akademije

Lasić Stanko

Akademske titule:

• profesor doktor znanosti

Institucije:

• profesor u Slavenskom seminaru u miru – Sveučilište u Amsterdamu
• počasni doktor znanosti – Sveučilište u Zagrebu (06.03.2015. – 05.10.2017.)

Članstvo u Akademiji:

• dopisni član – Razred za književnost (17.05.1990. – 05.10.2017.)

 

Prof. dr. sc. dr. h. c. Stanko Lasić, književni teoretičar i povjesničar, rodjen: Karlovac, Hrvatska, 25. V. 1927. ; umro: Paris, Francuska, 5. X. 2017.,izvanredni profesor Filozofskog fakulteta Sveučilista u Zagrebu (do 1976.) i redoviti profesor (1978. – 1992.) Sveučilišta u Amsterdamu, Nizozemska.
Dopisni član u Razredu za književnost HAZU (17. V. 1990.), nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo (2000.) počasni doktor znanosti (doctor honoris causa) 2015. Sveučilista u Zagrebu.

Članak o S. Lasiću iz Hrvatske Enciklopedije:
LASIĆ, Stanko
Lasić, Stanko, hrvatski književni povjesničar i teoretičar (Karlovac, 25. V. 1927). Studij jugoslavistike i filozofije završio je 1953. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao disertacijom o M. Cihlaru Nehajevu. Na tome je fakultetu 1955–76. predavao noviju hrvatsku književnost, zatim je bio lektor i profesor na slavističkim katedrama u Francuskoj, a od 1978. do umirovljenja 1995. profesor na Sveučilištu u Amsterdamu. Uređivao je časopise Croatica (1970–77) i Književna smotra (1971–75).
Pisac velike erudicije, predstavnik tzv. ontološkoga strukturalizma, spoja Hegelove filozofije, francuskog egzistencijalizma i strukturalističke metode. Objavio je više knjiga s područja književne teorije (Poetika kriminalističkog romana: pokušaj strukturalne analize, 1973; Problemi narativne strukture: prilog tipologiji narativne sintagmatike, 1977; Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam, 1994), povijesti hrvatske književnosti (studija Roman Šenoina doba /1863–1881/ ,Rad JAZU, 1965; monografija Književni počeci Marije Jurić Zagorke /1873–1910/, 1986).
Bavi se mnogim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti (Sukob na književnoj ljevici 1928–1952, 1970), a opsesivna je Lasićeva tema djelo i život M. Krleže. Proučavajući ju, ostvario je najslojevitiji opus o jednome piscu u hrvatskoj književnoj znanosti (Struktura Krležinih »Zastava«, 1974; Krleža: kronologija života i rada, 1982; Mladi Krleža i njegovi kritičari: /1914–1924/, 1987; Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži,I–VI, 1989–93., u kojoj je analizirao kritičku recepciju Krležina djela te kontekst u kojem je ono nastalo). Objavio je i opsežne Autobiografske zapise (2000), intelektualnu analizu vlastitoga života, te knjigu o piscima i knjigama što su utjecali na njegovo formiranje Iz moje lektire: portreti (2001).
God. 2000. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo.

Biografija S. Lasića iz Hrvatskog biografskog leksikona

LASIĆ, Stanko, književni povjesničar i teoretičar (Karlovac, 25. V. 1927). Završio gimnaziju 1946. u Karlovcu i studij južnoslavenskih jezika i književnosti te filozofije 1953. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao tezom Milutin Cihlar Nehajev. Na tom je fakultetu bio asistent na katedri za slovensku književnost 1955–60. i katedri za noviju hrvatsku književnost 1960–66, potom do 1972. docent te 1972–76. izvanredni profesor, a 1968–72. direktor Instituta za znanost o književnosti. Lektor hrvatskoga jezika u Lyonu 1956–59, Lilleu 1972–73. te na pariškoj Sorbonni 1973–78. Od 1978. do umirovljenja 1992. redoviti profesor na slavistici Sveučilišta u Amsterdamu.
Prve reportaže i kritičke napise objavio je u Omladinskom borcu (1947–48), potom se tematski i žanrovski raznolikim prilozima javljao, među ostalim, u izdanjima Krugovi (1955), Republika (1955, 1986, 1988, 1991, 1994, 2000–01), Vjesnik u srijedu (1955–56), Književnik (1961), Naše teme (1961), Umjetnost riječi (1964, 1970–71), Književna istorija (Beograd 1968), Croatica (1970–77, 1982; urednik 1970–77), Kritika (1970), Delo (Beograd 1971), Književna smotra (1971–75; istodobno urednik), Strukturalni prilaz književnosti i Marksizam i književna kritika u Jugoslaviji 1918–1941 (Beograd 1978), Gordogan (1982, 1987, 1990), Russian Literature (1983–93, urednik; na francuskom objavljivao studije o hrvatskoj književnosti), Tendenzen der kroatischen Gegenwartsliteratur (Mannheim 1989), Naša knjiga (1990), Svjetlo (1991, 1994), Dubrovnik (1993), Vijenac (1994–95, 1997), Karlovački list (2000), Matica (2001), 15 dana (2001) i Jezik književnosti i književni ideologemi (Zagreb 2007).
Prvi mu je zapažen književnopovijesni prilog O literarno-historijskom metodu u djelima prof. dr. Antuna Barca (Pogledi, 1955), a među vrsnima su radovi Tin Ujević: Svakidašnja jadikovka (Zadarska revija, 1957, 1), Djelo Augusta Cesarca (Forum, 1965, 4), Tri moderna pogleda na Erazma Rotterdamskog (Gordogan, 1985, 19) i Mali predah ili razgovor o »dijalektalnoj poeziji« i »izvornom i osebujnom jeziku hrvatskog naroda« (Republika, 1989, 7–8).
Zaokupljenost djelom i životom M. Krleže kao središnjom temom svojega opusa naznačio je raspravom Sukob na književnoj ljevici (1970; nagrade MH i »Vladimir Nazor«), kojom je, prvi iznijevši potpunu bibliografsku, dokumentacijsku i faktografsku građu te njihovu književnopovijesnu elaboraciju o toj dotad kontroverznoj temi u književnoj historiografiji, izazvao višegodišnje polemike u javnosti. U analitičkom djelu Struktura Krležinih »Zastava« (1974), navodeći formalne naratološke dokaze o antitetičnoj strukturi Krležina pripovjednoga postupka, u tekstološku interpretaciju unosi i piščeve biografske pojedinosti. Bogatu biografsku građu pregledno sintetizira u knjizi Krleža. Kronologija života i rada (1982; nagrada Fonda »Miroslav Krleža« 1986), a uvodom u buduću Krležologiju drži se kritička monografija Mladi Krleža i njegovi kritičari (1987), u kojoj rekonstruira i dokumentacijski potkrjepljuje sve aspekte Krležina djelovanja do 1924. Cjelovit pregled kritičke recepcije Krležinih djela iznosi u Krležologiji ili povijesti kritičke misli o Miroslavu Krleži (1989–1993; nagrade »Ivan Goran Kovačić« 1989. i Fonda »Miroslav Krleža« 1993), u kojoj bibliografski i periodizacijski razvrstava golem književnopovijesni materijal te strukturalističkom terminologijom tumači odnos Krležinih tekstova sa svim relevantnim društvenim i umjetničkim paradigmama u XX. st.
Među književnopovijesnim prinosima izdvajaju se i studije o formativnim autorima novije hrvatske književnosti Cihlaru Nehajevu (Umjetnost riječi, 1965, 2–3; Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1966, 8; Kolo, 1967, 1–2, 3; Križevački zbornik, 1970), A. Šenoi (Rad JAZU, 1965, 341) i Mariji Jurić Zagorki (1986).
Zasebno mjesto pripada djelima o teoriji pripovijedanja. U Poetici kriminalističkog romana (1973) dao je razrađenu tipologiju detekcijskoga žanra, utječući na njegovo prevrjednovanje. Uzornim djelima strukturalističkoga pristupa proznomu diskursu drže se rasprave Problemi narativne strukture (1977) te Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam (1994), u kojima osmišljava kompleksan epistemološki sustav, Lasićev tzv. ontološki strukturalizam kao spoj tekstološke akribije i cjelovita uvida u književnopovijesnu građu te vrhunske erudicije izvorni je teorijski model u hrvatskoj književnoj znanosti. Bitne značajke svoje teorije iznosi u esejima Iz moje lektire (2001), tumačeći autore koji su utjecali na njegov filozofski i književnoteorijski profil, a u Autobiografskim zapisima (2000), služeći se vlastitim iskustvima kao građom, žanr autobiografske ispovijedi podvrgava
sofisticiranomu kategorijalnomu aparatu ontološkoga strukturalizma.
Neobjavljene tekstove skupio je u opširnoj memoarsko-epistolografskoj zbirci Članci, razgovori, pisma (2004), osvijetlivši pozadinu svojega javnoga i privatnoga djelovanja.
Sastavio je bibliografske radove Opća literatura o novijoj hrvatskoj književnosti (skripta, Zagreb 1970), Bibliographie de la littérature croate en
langue française (Annales de l’ Institut français de Zagreb,1968–69, 20–21; Most/Le Pont, 1998, 3–4), Bibliografija suvremene hrvatske proze (Croatica, 1970,1), Pravila za izradu bibliografija u Institutu za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu (suautor, Croatica, 1973, 4) te, u suradnji, vlastitu Bibliografiju (Zagreb 2004). S francuskoga preveo autobiografska djela Zrelo doba (Zagreb 1962) i Snaga stvari (Zagreb 1966) Simone de Beauvoir te romane Krvnik plače (Zagreb 1962) F. Darda i Istina (Zagreb 1962) Michèle Perrein.
Baveći se i romanističkom književnom i filozofijskom tematikom, objavio opširne eseje o francuskoj šansoni, teatru A. Jarryja te o Lautréamontu, R. Girardu, E. Levinasu, M. Nadeauu i J.-P. Sartreu. Napisao pogovore djelima Kerempuhovo ishodište M. Kuzmanovića (Rijeka 1985), Kneginja iz Petrinjske ulice M. Jurić Zagorke (Zagreb 1988) i Crni leptiri Ljubice Koren-Željkove (Zagreb 1995) te predgovor Razgovorima o hrvatskoj državi D. Budiše (Zagreb 2001).
Eseji i studije prevođeni su mu na engleski, francuski, mađarski, njemački i poljski. Surađivao u Krležijani LZ. Dobitnik nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo 2000. i »Antun Barac« 2006.
Bio je predsjednik Hrvatskoga vijeća Evropskoga pokreta 1990–92 (govore na skupštinama skupio u knjižici Tri eseja o Evropi. Zagreb 1992).

DJELA:

• Sukob na književnoj ljevici 1928–1952. Zagreb 1970, franc. izd. Paris 1974.
• Poetika kriminalističkog romana. Zagreb 1973, poljsko izd. Warszawa 1976.
• Struktura Krležinih »Zastava«.Zagreb 1974.
• Problemi narativne strukture. Zagreb 1977.
• Krleža. Kronologija života i rada.Zagreb 1982.
• Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 161. Zagreb 1984, 271–364.
• Književni počeci Marije Jurić Zagorke. Zagreb 1986.
• Mladi Krleža i njegovi kritičari. Zagreb 1987.
• Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, 1–6. Zagreb 1989–1993.
• Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam. Zagreb 1994.
• Autobiografski zapisi. Zagreb 2000.
• Iz moje lektire. Zagreb 2001.
• Članci, razgovori, pisma. Zagreb 2004.

LIT.:

• (Uz knj. Sukob na književnoj ljevici): Delo (Beograd), 17(1971) 5, str. 491–628.
• Z. Čepo,Časopis za suvremenu povijest, 3(1971) 2/3, str. 233–241.
• V. Mađarević, Kulturni radnik, 24(1971) 6, str. 102–143; 25(1972) 1, str. 86–101.
• B. Radaković: Poetika kriminalističkog romana. Zbornik za slavistiku (Novi Sad), 1975, 8, str. 204–206.
• C. Milanja: (O knj. Struktura Krležinih »Zastava«).Republika, 32(1976) 1, str. 112–115.

(O knj. Krleža):

• M. Grčić, Književne novine (Beograd), 34(1982) 646, str. 11–13.
• N. Ivić, Gordogan, 4(1982) 12, str. 157–161.
• K. Nemec: Stanko Lasić. U: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 161. Zagreb 1984, 257–268.
• C. Milanja: Lasićev Krleža. Republika, 44(1988) 11/12, str. 145–156.
• I. Vidan: Prema »totalnoj eksplikaciji«. Ibid., str. 137–144.
• Lasić, za i protiv. Ibid., 50(1994) 1/3, str. 40–60.
• V. Bogišić: Povijest ideja kao osobna povijest. Dubrovnik, 6(1995) 2/3, str. 50–57.
• I. Molek: Hermeneutička reaktualizacija stila. U: Trag i razlika. Zagreb 1995, 245–254.
• Sedamdeset godina Stanka Lasića. Vijenac, 5(1997) 88, str. 19–23.
• Z. Kovač: Lasićeva epistolarna književna historiografija. Kolo, 8(1998) 4, str. 5–30.
• D. Šporer: Neka obilježja književnoteorijske metode Stanka Lasića. Republika, 55(1999) 3/4, str. 63–84.

(O knj. Autobiografski zapisi):

• D. Duda, Zarez, 2 (2000) 40, str. 40.
• M. Šicel, Forum, 40(2001) 4/6, str. 876–880.
• V. Visković: Krležološki fragmenti. Zagreb 2001.
• Z. Zima: Zimsko ljetovanje. Zagreb 2001.
• H. Sablić-Tomić: Intimno i javno. Zagreb 2002.
• V. Brešić: Lasić i njegovi sugovornici. Zarez, 8(2006) 183, str. 36–38. — (Uz 80. obljetnicu): Književna
• republika, 5(2007) 10/12, str. 3–74.
• Nova Croatica, 1(2007) 1, str. 1–124, 223–248.
• M. Mirić: Stanko Lasić. Sentimentalni odgoj tjeskobnog skojevca. Republika, 67(2011) 2, str. 30–77.
• I. Žic: Ostavština Stanka Lasića. Vijenac, 19(2011) 450, str. 12.
• Potpunija bibliografija do 2002. u: B. Matan i S. Lasić,
• Bibliografija Stanka Lasića. Zagreb 2004, 49–501. Tea Rogić Musa (2013)
• Biografija Stanka Lasica (Hrvatsko društvo pisaca)

Stanko (1927. – 2017.) Lasić

Stanko Lasić rođen je 25.5.1927. u Karlovcu.
Povjesničar, književni teoretičar i pisac. Osnovnu školu i gimnaziju polazio u Karlovcu,
diplomirao 1953. jugoslavenske književnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao 1965. tezom o M.Cihlaru Nehajevu.
Od 1953. do 1976. nastavnik na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1956. – asistent; 1966. – docent; 1971. – izvanredni profesor), a nakon toga radio, kao lektor i profesor, na slavističkim katedrama u Francuskoj i Nizozemskoj.
Uređivao časopise Croatica(1970. – 77.) i Književnu smotru (1971.-75.).
Od 1955. publicirao književno-povijesne radove.

Iz pogovora “Portreta” (2001.) Velimir Visković:
“Bavio se raznim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti (sukob na ljevici, kulturni život u razdoblju NDH, poslijeratna intelektualna strujanja), teorijskim problemima (naratologija, modeli trivijalne književnosti), pisao studije o životu i djelu važnijih hrvatskih pisaca (Nehajev, Šenoa, Zagorka), sastavljao bibliografije, ali najveći dio njegove stvaralačke i istraživačke energije vezan je uz biografiju i opus M. Krleže.”

Objavio:

• • Sukob na književnoj ljevici 1928 – 1952; Liber, Zagreb 1970.
  • Poetika kriminalističkog romana; Zagreb 1973.
  • Struktura Krležinih Zastava; 1974.
  •  Problemi narativne strukture; 1977.
  • Krleža, kronologija života i rada; Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1982.
  • Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873 – 1910): uvod u monografiju; Znanje, Zagreb 1986.
  • Mladi Krleža i njegovi kritičari 1914 – 1924; Globus, Zagreb 1987.

• Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I-VI, 1989.-93.
• Tri eseja o Evropi; 1992.
• Autobiografski zapisi, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2000.
• Iz moje lektire – portreti; Kultura, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2001.
• Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam – prilog teoriji književne znanosti; Durieux, Zagreb 1994.
• Tri eseja o Europi, Euroteka, 2002.
• Članci, razgovori, pisma; Gordogan, Udruga za kulturu Gordogan, Zagreb 2004.
• (Branko Matan): Bibliografija Stanka Lasića, 2004.Nagrade:
  • “Vladimir Nazor” godišnja nagrada 1970.
  • “Vladimir Nazor” za životno djelo, 2001.
  • “Antun Barac” – za književnu znanost; na IV hrvatskom slavističkom kongresu, 2006.

Biografske podatke zahvaljujemo Saši Konev Lorkoviću