Članovi Akademije

Karpatský, Dušan, književnik

Akademske titule:

• profesor

Članstvo u Akademiji:

• dopisni član – Razred za književnost (17.05.1990. – 31.01.2017)

 

Češki kroatist, književni povjesničar i prevoditelj Dušan Karpatský rodio se 28. veljače 1935. u Trebišovu u Slovačkoj, kao Dušan Rosenzweig, od oca češkog Židova Maximiliana Rosenzweiga, poštanskog činovnika, i majke Slovakinje Rozalije Maťašovske. Djetinjstvo je proveo u dramatičnim okolnostima Drugog svjetskog rata. Pronacistički režim u marionetskoj slovačkoj državi prognao mu je oca u njegov zavičaj Sapekov u Milevska, u tadašnjem Protektoratu Češke i Moravske gdje mu se u studenom 1939. uputila supruga s dvojicom sinova, no Maximilian Rosenzweig je nekoliko mjeseci ranije umro. Nakon rata njegova udovica je zatražila promjenu prezimena za sebe i sinove u Karpatský, kako bi ih očuvala od mogućih problema zbog njemačkog prezimena, a ujedno sačuvala uspomenu na svoj zavičaj, Potkarpatsku Rus. Dušan Karpatský pohađao je osnovnu školu u Sapekovu, a gimnaziju u Rakovníku i Pragu, gdje je 1953. upisao studij češkog jezika. Kao B predmet odabrao je «srpskohrvatski» iz svojevrsnog inata jer ga je, slušajući protujugoslavensku propagandu, počelo zanimati kakva je zapravo zemlja ta Jugoslavija. «Odabrao sam (srpsko)hrvatski, vođen nekim svjesnim, ili prije podsvjesnim, simpatijama prema Titovoj Jugoslaviji, koja je tada već pet godina bila na udaru bijesne ogovaračke hajke socijalističkoga lagera, dakle i Čehoslovačke. Napominjem da u početku nisam znao ni jedne jedine riječi hrvatski! Zahvaljujući našem lektoru, praškom Sarajliji Vladimiru Togneru, naučio sam koliko–toliko gramatiku i usvojio nekoliko stotina riječi, tako da sam uskoro mogao čitati književne i stručne tekstove i za vrijeme prvoga posjeta Hrvatskoj (Zagrebu i jadranskoj obali) 1957, u kontaktu s domaćinima, kolegama, svoj prvobitni dadaizam ipak sam uspio razviti u nekakvu pristojniju konverzaciju. Čitajući prva književna djela na hrvatskom i srpskom, otkrivao sam vrijednosti i ljepote koje su me vukle da ih, kad–tad, učinim pristupačnim i drugim češkim čitateljima», rekao je Karpatský u intervjuu za časopis Vijenac 2008.

Diplomiravši 1958., radio je dva mjeseca kao odgajatelj u đačkom domu u Táboru, a zatim dvije godine kao učitelj u Libeznicama. Od 1961. radio je kao urednik rubrike Zrcado kultury na Čehoslovačkom radiju, a od 1962. do 1969. u izdavačkoj kući Československý spisovatel gdje je do 1967. uređivao mjesečnik Plamen, a zatim biblioteku Sešity pro mladou literaturu. Pisao je prikaze novih knjiga, a kao urednik poezije nastojao je u književni život vratiti pisce koji su se šezdesetih godina vraćali iz zatvora ili su godinama bili nepodobni. Od 1966. do 1967. te od 1969. do 1970. radio je pet semestara kao lektor češkog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zbog aktivnosti u doba Praškog proljeća od 1972. do 1985., bilo mu je zabranjeno objavljivanje književnih prijevoda pa ih je objavljivao pod tuđim imenima i radio kao tumač, a od 1978. do 1989. i kao honorarni predavač hrvatskog jezika na Jezičnoj školi u Pragu. Nakon Baršunaste revolucije do umirovljenja 1995. radio je kao urednik kulturnog tjednika Literarné noviny.

Za povezanost Dušana Karpatskog s Hrvatskom ključan je bio njegov prvi posjet 1957., pri kraju studija, kao i razdoblje djelovanja na Filozofskom fakultetu, kada je upoznao ključne osobe hrvatskog kulturnog života. Posebno je bio blizak s književnikom Marijanom Matkovićem koji mu je omogućio, kako je sam rekao, da upozna kulturu, povijest i duh hrvatskog naroda te mu otvorio vrata vodećih hrvatskih kulturnih institucija. Matković ga je upoznao i s Miroslavom Krležom koji je Karpatskog iznimno cijenio pa je potkraj života razmišljao da mu povjeri uređenje svoje ostavštine. Kao lektor na bohemistici u Zagrebu svojim duhovitim i zanimljivim jezičnim vježbama osvojio je studente, među kojima su bili i kasniji istaknuti hrvatski bohemisti, poput Dubravke Sesar.

Prvo djelo hrvatskog autora koje je Karpatský preveo na češki bio je Krležin tekst Književnost danas 1958. koji je oduševio češke pisce i kritičare. Bio je to početak velikog životnog pothvata zbog kojeg se Karpatský trajno upisao u povijest hrvatsko-čeških veza. U zasebnim knjigama i antologijama objavio je oko 70 prijevoda hrvatskih pisaca, među kojima se ističu Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Marija Jurić Zagorka, Ranko Marinković, Slobodan Novak, Ivan Aralica, Ivo Brešan, Pavao Pavličić, Ivana Simić Bodrožić, a na češki je preveo i Bašćansku ploču, Horvatsku domovinu Antuna Mihanovića, Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, Propast Venecije Augusta Šenoe, kao i pojedine pjesme Antuna Gustava Matoša, Dragutina Domjanića, Vladimira Vidrića, Frana Galovića, Antuna Branka Šimića, Gustava Krkleca, Vjekoslava Majera, Dobriše Cesarića, Drage Ivaniševića, Jure Kaštelana, Vesne Parun, Slavka Mihalića, Josipa Pupačića, Milivoja Slavičeka, Ivana Slamniga, Arsena Dedića, Jakše Fiamenga i drugih. U tridesetak knjiga Karpatský je objavio i prijevode srpskih i bosanskohercegovačkih književnika, među njima i Meše Selimovića, Isaka Samokovlije, Danila Kiša, Mirka Kovača te u manjoj mjeri crnogorskih, makedonskih i slovenskih. Nekoliko čeških autora preveo je na hrvatski, među kojima i Jaroslava Seiferta, Vladimíra Holana, svog najdražeh pjesnika Františeka Halasa, kao i pjesme Václava Havela kojem je kao predsjedniku u više navrata bio na usluzi kao tumač, pa i tijekom Havelova posjeta Hrvatskoj 2000.

Dušan Karpatský je zaslužan i za promociju češke kulture u Hrvatskoj svojim tekstovima o povijesti češke i slovačke književnosti u ediciji Povijest svjetske književnosti (1975.) te posebno značajnom Croaticom na češkom jeziku, bibliografijom prijevoda hrvatskih pisaca na češki iz 1983. Karpatský je 2003. u Zagrebu objavio Zlatnu knjigu češkog pjesništva, a hrvatsku kulturu trajno je zadužio 2007. češkom antologijom hrvatskog pjesništva Koráb koralový (Korablja od koralja). Ona sadrži oko 20.000 stihova, uz iscrpan uvodni pregled hrvatske poezije tijekom stoljeća (od Baščanske ploče do danas) i podatke o svakom od pjesnika. Prema ocjeni Dubravke Sesar, Karpatský  je ovim djelom podigao monumentalni spomenik hrvatskoj književnosti, sigurno najveći izvan Hrvatske. Zaslužan je za hrvatsku kulturu i svojim otkrićima češki pisanih književnih tekstova Stjepana Radića, objavljenih 1985. u hrvatskom prijevodu u knjizi Praški zapisi, a zaslugom Karpatskog sedmojezični rječnik češkoga benediktinca Petra Lodereckera iz 1605. koji se temelji na poznatom petojezičnom rječniku Fausta Vrančića iz 1595. objavljen je 2005. u Zagrebu kao pretisak.

Dušan Karpatský je osmislio i veliku izložbu 500 godina hrvatske književnosti u Češkoj priređenu 2000. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu te izložbu Pola tisućljeća češko-hrvatskih književnih odnosa održanu 2002. u praškoj Nacionalnoj knjižnici. Važno djelo za proučavanje hrvatsko-čeških veza je njegov Mali hrvatsko–češki biografski leksikon, dvojezični leksikografski pregled osoba iz povijesti češko-hrvatskih odnosa iz 2002., kao i antologijska zbirka hrvatskih pjesama o moru Má duše je moře. Poezie charvátského Jadranu (Duša mi je more, 2001.). Za hrvatsku kulturu važno djelo Dušana Karpatskog je i Epistolar iz 2010., knjiga koja sadrži pisma 140 pisaca s područja Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, Češke i Slovačke s kojima se Karpatský družio i dopisivao od sredine pedesetih godina 20. stoljeća. Karpatský je o svakom adresatu dao osnovne biografske podatke, kao i svoja zapažanja i sjećanja o njemu i tako knjigu pretvorio u književni leksikon, ali mnogo životniji od klasičnih priručnika. Knjiga je 2014. objavljena i u češkom izdanju pod nazivom Listář.

Gotovo cjeloživotni pothvat Dušana Karpatskog je izdavanje Sabranih djela Miroslava Krleže (Spisy Miroslava Krleži), najprije u devet knjiga u razdoblju od 1965. do 2000., a zatim u sedam knjiga 2013. S timom prevoditelja Karpatský je na češki preveo najvažnije Krležine romane, drame te pjesnička i memoarska djela. Objavio je i Sabrana djela Ive Andrića (Spisy Iva Andriće) u šest knjiga 2009.

Najveći uspjeh kod češke publike imao je prijevod romana iz ciklusa Grička vještica Marije Jurić Zagorke.

Kao veliki gurman objavio je i tri knjige kuharica: Jugoslávská kuchynĕ (1987), Nostalgická kuchařka (1994) i Lahůdky od Jadranu (2002).

Dok mu je bilo zabranjeno objavljivanje, 1982. je pod imenom Viktora Kudělke objavio književnu enciklopediju za mlade  Malý labyrint literatury, objavljeno i 1997., 2003. i 2008. U Slovníku spisovatelu Jugoslávie (1979.) smio je potpisati 300 svojih natuknica, ali ne i najveći dio velike uvodne studije u kojoj obrađuje i hrvatsku književnost. Iako je cijela koncepcija bila njegova, nije naveden ni kao suurednik, dok je kao autor potpisan u djelu Slovník dramatiků — Jugoslávští autoři (1984.), u kojem je uz ostalo obradio hrvatske autore. Po uzoru na ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti Karpatský je inicirao ediciju Česká knižnice koja po prvi put u češkoj povijesti predstavlja najvrednija i najreprezentativnija djela češke književne baštine. Šest godina bio je izvršni tajnik projekta koji se počeo ostvarivati 1997. te je dosad od 250 planiranih svezaka izdano njih 89.

Zanimljivo je da Karpatský, iako je bio autor brojnih knjiga, nije volio pisati. Sam je rekao: «Ja nisam znanstvenik. Ja radije prevodim tuđe, pametno, lijepo djelo nego da pišem nekakve svoje budalaštine. Ja sam praktičar. Pišem samo kad moram, meni se ne piše, pisanje mi je muka. Bio sam sretan kad sam otkrio da je i Andriću pisanje bilo muka, iako je napisao više nego ja i važnija djela.» Nije težio materijalnom probitku i često se odricao svojih nikad prevelikih honorara pa je 2015. u Zagrebu duhovito rekao: «Što bih radio drugo nego se bavio hrvatskom književnošću. Nema pametnijeg ni lukrativnijeg posla na svijetu.»

Tijekom Domovinskog rata Karpatský je u Češkoj svojim angažmanom kao intelektualac i humanist širio istinu o stradanju Hrvatske i BiH u srpskoj agresiji. Organizirao je brojne kulturne manifestacije hrvatskih pisaca i intelektualaca u Pragu, poput prve hrvatske izložbe o stradanjima i žrtvama istočne Slavonije, Osječki ratni atelier 1991., izborio se za pomoć češkog ministarstva zdravstva hrvatskom vojnom sanitetu kroz donaciju ambulantnih vozila te na trošak češke vlade organizirao rehabilitaciju teških ranjenika (civila i vojnika) u češkim bolnicama, kao i šestomjesečni boravak i školovanje za 300 učenika osječkih srednjih škola.

Povratkom slobode i demokracije u Češku Karpatskom je omogućen nesmetani dolazak u Hrvatsku, pa i primitak zasluženih priznanja. Tako je od 1990. bio dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a iste je godine nagrađen nagradom Društva hrvatskih književnika „Julije Benešić“. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića odlikovan je 2001., a 2008. je postao prvim dobitnikom nagrade Matice hrvatske „Ljudevit Jonke“ za iznimna postignuća u promicanju hrvatskog jezika i književnosti u svijetu. Hrvatsko-češko društvo ga je 2012. izabralo svojim počasnim članom, a 2015. mu dodijelilo Nagradu «Marija i Stjepan Radić» te mu u Zagrebu organiziralo proslavu 80. rođendana koja je zapravo na neki način bila njegov oproštaj od Hrvatske, iako to tada nitko nije slutio.

Ključno priznanje kojim je Karpatský nagrađen bila je Inina nagrada za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2001., dodijeljena na prijedlog Hrvatsko-češkog društva. Inina nagrada nipošto nije značila kraj njegova angažmana na promicanju hrvatske kulture u Češkoj i češke u Hrvatskoj, štoviše, upravo mu je ona otvorila vrata prema novim pothvatima, među kojima se ističu spomenuta Zlatna knjiga češkog pjesništva 2003. i Koráb korálový 2007. Češka mu se pak 2003. odužila državnom nagradom za prevoditeljsko djelo, a 2007. nagradom Ministarstva vanjskih poslova Gratias agit za širenje dobrog imena Češke u svijetu. Potkraj života, 2016. dobio je Nagradu Josefa Jungmanna Obce překladatelů.

Svoje životno djelo Karpatský je kratko opisao u spomenutom intervjuu Vijencu 2008.: «Cijeloga se života bavim time da Česima pokažem i dokažem da Hrvatska ima, pored omiljenoga Jadrana, i vrlo zanimljivu književnost koju bi trebali čitati. Mali dio toga što Hrvatska, po mome mišljenju, može u književnosti ponuditi drugima, pa i Česima, ja sam preveo.» U intervjuu za glasilo Hrvatsko-češkog društva Susreti 2011. na pitanje što najviše voli u Hrvatskoj odgovorio je: „Kako mogu odabrati najdraže mjesto između Zagreba gdje sam proveo dvije i pol godine svoga lektorata, Dubrovnika koji se ne može ne voljeti, Pule kamo odlazim već deset godina na Sa(n)jam knjige u Istri i gdje sam već postao pulski Čeh? Da ne nabrajam dalje. No možda bih mogao glasati za Mirogoj, jer tu se nalazi najveći broj mojih prijatelja, uključujući i moje najdraže pisce: Miroslava Krležu, Marijana Matkovića, Zagorku. A o prijateljima i prijateljicama neću govoriti uopće; njih, hvala Bogu, imam još uvijek više od jednoga, a po čemu bi ih trebalo razvrstavati po nekoj ljestvici? Meni najdraže hrvatske pjesme svrstao sam u Koráb korálový; i neću izdvajati ni jednu. I meni najdraža hrvatska jela nalaze se u mojoj Nostalgičnoj kuharici. Koje god kuham, ono mi, ako uspije, u tom trenutku postaje najdraže, bilo da se radi o štruklima, čobancu, bakalaru na bijelo, pašticadi, po receptu Marije Katušić ili grdobini na brudet. Da ne zaboravim istarsku supu.“

Citirajući stih Jana Nerude »a čím jsem byl, tím byl jsem rád«, Karpatský je govorio da je volio raditi sve što je radio, iako sigurno nije radio samo ono što je volio. No ono što je radio to je radio odlično jer drugačije nije mogao ni znao. Takav je bio Dušan Karpatský, jedinstven i neponovljiv. Tijekom gotovo 60 godina djelovanja potvrdio ne samo kao najveći promicatelj hrvatske kulture u Češkoj, nego i kao jedna od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti hrvatsko-čeških odnosa. Hrvatsku je nazivao svojom domovinom po izboru.

Dušan Karpatský umro je u Pragu 31. siječnja 2017.