Članovi Akademije

Hercigonja Eduard, akademik

Akademske titule:

• akademik
• doktor znanosti

Institucije:

• redoviti profesor u miru – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku

Članstvo u Akademiji:

• redoviti član – Razred za filološke znanosti (24.07.1991. – 21.5.2022.)
• izvanredni član – Razred za filološke znanosti (11.03.1986. – 24.07.1991.)
• član suradnik – Razred za filološke znanosti (06.07.1977. – 11.03.1986.)

Eduard Hercigonja iznimnom filološkom erudicijom istraživao je hrvatsko književno srednjovjekovlje: književni povjesničar temeljito obaviješten o suvremenim književnim teorijama, jezikoslovac koji se podjednako dobro snalazio u raznosmjernim jezikoslovnim istraživanjima, tekstolog i istraživač kulturnopovijesnih okvira te gospodarskih pretpostavki djelovanja hrvatskih glagoljaša, ostvario je rezultate koji su zasigurno označili prekretnicu u razvoju hrvatske medievistike. Oborio je tezu o posvemašnjem siromaštvu i neukosti glagoljaškog duhovništva, započeo i potakao druge da istražuju hrvatsko književno srednjovjekovlje kao ravnopravan dio naše književne povijesti, ne samo po kulturno povijesnom značenju, nego i po estetskim ostvarajima. Njegova Srednjovjekovna književnost u »Liberovoj« ediciji »Povijest hrvatske književnosti« (knjiga II., Zagreb 1975) konačno je obezvrijedila stavove po kojima bi srednjovjekovni hrvatski tekstovi bili tek svojevrsno ‘predvorje književnosti’ (A. Cronia). Pritom je izgrađivao primjerenu, metodološku aparaturu, a osobito se založio za lingvostilistički pristup starim tekstovima.

Čitav niz njegovih analitičkih tekstova upozorava na čakavsko kajkavsko (i staroslavensko) interferiranje u glagoljaškim spisima kao na posljedicu svjesnog nastojanja naših srednjovjekovnih pisaca da osiguraju što veću komunikativnost i prošire domete svog djelovanja. Dio je tih tekstova zajedno s raspravama ostilematici, ortografiji, jeziku, obrazovanju, društvenogospodarskom stanju i potencijalima našeg glagoljaštva te o tretmanu hrvatskoga književnog srednjovjekovlja u povijestima hrvatske književnosti, proširene i dopunjene, objavio u knjizi Nad iskonom hrvatske knjige (1986). Kao istraživač naše književne baštine u svojem se djelu uvijek zalagao za tezu o jedinstvenosti hrvatske srednjovjekovne književnosti unatoč njezinoj poligrafičnosti i jezičnoj raznovrsnosti. Na taj je način pomogao da se drukčije osvijetli odnos između hrvatske latinističke književnosti i one pisane hrvatskim idiomima. Tako je u katalogu izložbe Pisana riječ u Hrvatskoj (Muzejski prostor, Zagreb 1986) objavio temeljitu studiju o tropismenoj i trojezičnoj kulturi hrvatskoga srednjovjekovlja, a taj je tekst bio i nukleusom istoimene knjige. Godine 1994. Matica hrvatska objavila je njegovu Tropismenu i trojezičnu kulturu hrvatskoga srednjovjekovlja osmišljenu kao pregled najrelevantnijih činjenica razdoblja od Trpimirova natpisa iz 9. st. do natpisa i zapisa u kolofonu prve tiskane knjige u Hrvata iz 15. st. Knjiga Na temeljima hrvatske književne kulture: filološko medievističke rasprave iz 2004. godine u izdanju Matice hrvatske predstavlja presjek autorova pedesetogodišnjeg znanstvenog rada i metodologije proučavanja književnojezičnog, stilskoizražajnog i ortografskog razvoja jednog dijela hrvatske pisane riječi od srednjovjekovlja do 18. stoljeća.

Svoje rasprave objavljivao je u domaćim i stranim znanstvenim časopisima.

Nagrade i priznanja

• 1976. Nagrada “Božidar Adžija” i Nagrada Grada Zagreba
• 1984. Nagrada “Vladimir Nazor” (godišnja)
• 1994. Povelja Filozofskog fakulteta u Zagrebu
• 1995. Nagrada “Stjepan Ivšić”
• 1995. Povelja Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku
• 1996. posvećen mu je trobroj časopisa Croatica (Hercigonjin zbornik)
• 2005. Drugi Hercigonjin zbornik posvećen 75. obljetnici života
• 2009. Državna Nagrada za znanost za životno djelo za područje humanističkih znanosti