U HAZU znanstveno-stručni skup Budućnost hrvatske jezične politike
Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizirao je znanstveno-stručni skup Budućnost hrvatske jezične politike održan 4. i 5. prosinca 2024. u Knjižnici HAZU. Suorganizatori skupa bili su Matica hrvatska i Hrvatski nacionalni konzorcij istraživačke infrastrukture CLARIN ERIC.
Skup je otvorio potpredsjednik HAZU akademik Davor Miličić koji je istaknuo da jezik i skrb o položaju, statusu i razvitku hrvatskog jezika imaju posebno mjesto u Akademijinom poslanju još od njenog osnutka 1861. te podsjetio na Akademijine članove koji su dali doprinos standardizaciji hrvatskog jezika, kao i izgradnji hrvatske stručne terminologije te obrani samobitnosti hrvatskog jezika u doba Jugoslavije i nametnutog jezičnog unitarizma.
„Hrvatska akademija dakle kontinuirano brine o hrvatskom jeziku, a to je pokazala i 2020. kad je osnovala svoj Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika koji je zamijenio nekadašnje Vijeće za normu hrvatskog jezika ukinuto 2012. odlukom tadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja. Putem Odbora Akademija je reagirala na pokušaje negiranja samobitnosti hrvatskog jezika kroz velikosrpska presizanja, kao i na pokušaje njegove dezintegracije širenjem teza o navodnom priznavanju hrvatskih narječja zasebnim jezicima. Odbor za normu hrvatskog standardnog jezika je još u studenom 2022. među prvima dao podršku nacrtu Zakona o hrvatskom jeziku, što je imalo značajan odjek u zainteresiranoj javnosti i bilo jedna od važnih poluga za konačno prihvaćanje Zakona u Hrvatskom saboru 26. siječnja ove godine“, kazao je akademik Miličić.
Predsjednik Odbora za normu hrvatskoga standardnog jezika akademik Mislav Ježić ocijenio je da se Zakon o hrvatskom jeziku ne može shvatiti ako se ne objasne pojmovi hrvatski jezik, hrvatski standardni jezik i hrvatski književni jezik.
„Hrvatski jezik obuhvaća sva svoja narječja i govore, a standardni jezik stiliziran je po obrascu izabranoga narječja, od 19. stoljeća u načelu novoštokavskog, te dakle ne obuhvaća druga narječja, ali obuhvaća sve funkcionalne stilove, što nestandardna narječja, pa ni književni jezici u njihovoj stilizaciji ne obuhvaćaju i ne mogu obuhvatiti. Civilizacija traži standardni ili normirani jezik, a kultura traži književni jezik. Ono što nije normirano u standardnom jeziku, tj. nije neutralno, ima stilističku vrijednost u književnom jeziku: nije odbačeno, ali mora imati svoje mjesto i razlog kada se rabi. Razumijevanje toga mjesta zovemo jezičnom kulturom. Standardni je jezik obavijestan, a književni je bogat i izražajan“, pojasnio je akademik Ježić. Kao preduvjete budućnosti hrvatskog jezika naveo je čuvanje njegova ustroja i razlikovnosti te razvoj nazivlja za nove pojave i pojmove, što podrazumijeva izradu jezičnih priručnika i pomagala koja odgovaraju potrebama sadašnjosti i budućnosti.
Osvrt na gotovo dvostoljetnu borbu za hrvatski jezik i njegovu samosvojnost dao je književnik Božidar Petrač koji je kazao da se u suverenoj hrvatskoj državi godinama očitovala potreba za Zakonom o hrvatskom jeziku, ali se ujedno iz različitih razloga i osporavala, „uglavnom s ciljem zadržavanja vukovskih načela i unifikacije jezika kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.“
„Donošenje toga Zakona na inicijativu Matice hrvatske bio je posve prirodan i razumljiv politički čin suverene hrvatske države kako bi svoj jezik, kao jedan od službenih jezika Europske unije, što bolje i djelotvornije uredila, zaštitila i promicala. No provođenje Zakona nije samo stvar Vijeća za hrvatski jezik kao savjetodavnoga tijela Vlade, nego dužnost i odgovornost svakoga sudionika u procesu prenošenja znanja o hrvatskom jeziku i svakoga sudioniku u javnom životu naše zemlje“, rekao je Petrač.
U pročitanom izlaganju akademika Drage Štambuka ocijenjeno je da jezik definira ozemlje i da je stoga narodnosni identitetski temelj. „Ukoliko narod ne pokriva ozemlje vlastitim jezikom ne gospodari posvema svojom postojbinom“, napomenuo je Štambuk i dodao da je hrvatska koiné, daleki ali ne i nedostižan budući cilj kojemu hrvatski puk valja težiti, jer je u njegovu iskonskom nacionalnom interesu.
Književnik i sociolog Ivan Rogić Nehajev poručio je da valjane odgovore na pitanja hrvatskog jezika treba tražiti u „trokutu” između kritičkoga odmjeravanja tradicije hrvatskih vukovaca, snaženja tvorbenih sposobnosti hrvatskoga jezika i opovrgavanja mehaničkoga i parazitskoga prijenosa dijelova drugih jezika u hrvatski.
Koordinator CLARIN ERIC‑a za Hrvatsku prof. dr. sc. Marko Tadić, član suradnik HAZU, istaknuo je važnost korištenja hrvatskog jezika u digitalnim komunikacijskim kanalima. „Ako jezične tehnologije promatramo kao sljedeći stupanj u razvoju pismenosti nekoga jezika, onda bi se govornici toga jezika bez razvijenih jezičnih tehnologija mogli naći u položaju funkcionalne nepismenosti u digitalnom okružju. Naime, iz komunikacijske će komocije dio govornika nerijetko posegnuti za nekim drugim jezikom za koji razvijene jezične tehnologije već postoje. Tada bi se ti govornici našli onkraj digitalne razdjelnice, a jezik postao neuporabiv u nizu djelatnosti i područja“, kazao je Tadić.
Tajnik Razreda za filološke znanosti HAZU akademik Ranko Matasović također je istaknuo važnost dostupnosti hrvatskog jezika na svim digitalnim platformama i sa svim alatima koji bi mu osigurali prisutnost u digitalnom svijetu.
Na skupu se govorilo i o upotrebi i učenju hrvatskog jezika u inozemstvu, položaju narječja u nastavi hrvatskog jezika, stvaranju novog strukovnog nazivlja, izazovima hrvatske leksikografije, nekim pitanjima iz povijesti hrvatske standardizacije, kao i o crnogorskim iskustvima u obrani samobitnosti crnogorskog jezika od velikosrpskih presizanja.
