Članovi Akademije

Novak Slobodan, akademik

Akademske titule:

• akademik

Funkcije u Akademiji:

• voditelj – Odsjek za povijest hrvatske književnosti (1995. – 1999.)

Članstvo u Akademiji:

• redoviti član – Razred za književnost (24.07.1991. – 25.07.2016.)
• izvanredni član – Razred za književnost (09.06.1983. – 24.07.1991.)

Spomenica Slobodan Novak : 1924.-2016. / uredio Pavao Pavličić

Akademik Slobodan Novak, jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih književnika, rodio se 3. studenog 1924. u Splitu, a djetinjstvo je proveo u Rabu gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Splitu, a maturirao je na Sušaku 1943., kada se priključuje Antifašističkoj borbi te sudjeluje u borbama u Lici i zapadnoj Bosni. Diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1953. Radio je kao redaktor u Studentskom listu te kao novinar i urednik u Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji i Radio Zagrebu. Bio je i dramaturg te direktor drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu te urednik u izdavačkim poduzećima Lykos, Zora i Naprijed u Zagrebu. Pokrenuo je i uređivao književne časopise Izvor i Krugovi, a bio je i urednik časopisa Mogućnosti i Forum.

Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1991., a od 1983. izvanredni član. Od 1995. do 1999. bio je voditelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, a bio je i član Upravnog odbora Zaklade HAZU.

Opus akademika Novaka kvantitativno nije velik, ali je iznimno ujednačen i visoke estetske razine. Pripadao je naraštaju pisaca okupljenih oko časopisa Krugovi koji je s Novakom dobio svog najjačeg prozaista. Bio je najmarkantniji predstavnik naše „izgubljene generacije“ kojoj je rat uništio djetinjstvo i unio snažan osjećaj nezadovoljstva i gorčine.

Prve pjesme objavio je 1946. u Studentskom listu, a prvo Novakovo objavljeno djelo bila je zbirka pjesama Glasnice u oluji (1950.). Nakon toga preorijentirao se na prozu egzistencijalističkog predznaka i vrlo istančanog stila. Pažnju kritike i publike privukao je kratkim autobiografskim romanom Izgubljeni zavičaj 1955., u kojem tematizira događaje iz djetinjstva provedenog na idiličnom otoku, a 1961. objavljuje zbirku novela Tvrdi grad. Najveći estetski domet ostvario je u romanu Mirisi, zlato i tamjan iz 1968. u kojem tematizira posljedice ratnih rana i bolnu ideološku rascijepljenost hrvatskog političkog bića. U romanu na simboličan način progovara o sukobu tradicije i suvremenosti, o izgubljenim iluzijama te traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog čovjeka. Značajno Novakovo djelo je i roman Izvanbrodski dnevnik iz 1977., a svoj romaneskni ciklus zaključio je 2005. romanom Pristajanje. Među Novakovim novelama naročito se ističu Badessa madre Antonia, Južne misli i Treba umrijeti logično. Značajna su i Novakova autobiografska djela Digresije (2001.) i Protimbe (2003.) u kojima u razgovoru s Jelenom Hekman iznosi svoja sjećanja i promišljanja. Pisao je i radio-drame (Strašno je znati, Majstore, kako vam je ime? i Zakrivljeni prostor), te kritike i feljtone. Posljednje Novakovo djelo je kratka poetsko-slikovna zbirka Triptih o moru iz 2014. Osobitu i prepoznatljivu boju Novakovom proznom izričaju daju ironija i sarkazam.

Akademik Slobodan Novak bio je dobitnik mnogih nagrada i priznanja, među ostalim nagrađen je Nagradom Vladimir Nazor 1969. za roman Mirisi, zlato i tamjan, a 1990. istu je nagradu dobio za životno djelo. Odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića i Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom.