Članovi Akademije

Bogišić Rafo, akademik

Akademske titule:

• akademik

Institucije:

• redoviti profesor u miru – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Članstvo u Akademiji:

• redoviti član – Razred za književnost (24.07.1991. – 06.10.2010.)
• izvanredni član – Razred za književnost (07.06.1977. – 24.07.1991.)

Spomenica Rafo Bogišić : 1925.-2010. / uredio Ante Stamać

Akademik Rafo Bogišić, književni povjesničar, kritičar i pisac, rođen je u selu Dubravka kraj Dubrovnika 2. ožujka 1925. godine. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Dubrovniku, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1952. studijske grupe narodni jezik i književnost i talijanski jezik. Od godine 1956. do 1957. bio je asistent u Historijskom institutu JAZU u Dubrovniku, a od 1957. započinje kao asistent sveučilišnu karijeru na Odsjeku za jugoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te 1966. postaje docent obranivši doktorski rad Književno djelo Nikole Nalješkovića. Godine 1972. postaje izvanredni, a 1977. redoviti profesor i voditelj Katedre za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za jugoslavistiku (sada Kroatistiku) Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na tom mjestu ostaje do umirovljenja. Od 1970. bio je članom Društva književnika Hrvatske.

1977. godine postaje izvanredni, a 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Dobitnik je Državne nagrade za za životno djelo iz područja humanističkih znanosti 2005. godine. Svoje je znanstvene interese usmjerio na nekoliko vrlo relevantnih tema i problema ranonovovjekovne hrvatske književne kulture. Velik broj studija posvetio je pitanjima hrvatskoga petrarkizma, prve izvanapeninske pjesničke škole ljubavnoga pjesništva. Osim na petrarkizam, znanstveni interesi akademika Bogišića bili su usmjereni i na monografske studije o pojedinim hrvatskim renesansnim piscima, a osobito je vrijedan njegov doktorski rad o književnom djelu Nikole Nalješkovića (Književno djelo Nikole Nalješkovića, «Rad» JAZU, Zagreb 1971.). Velik broj autorskih znanstvenih knjiga i pojedinačnih studija posvetio je i književno komparativnim istraživanjima i studijama u kojima je otkrivao neuočene književnopovijesne i kulturološke vrijednosti starih pisaca hrvatskih (O hrvatskim starim pjesnicima, Zagreb 1968.; Na izvorima; književne studije, Split 1976.; Književne rasprave i eseji, Split 1979.; Riječ književna stoljećima, Zagreb 1982.; Tragovima starih; književne studije, Split 1987.; Tisuću života jedan put; književne studije, Rijeka 1991.; Zrcalo duhovno, Zagreb 1997.). Monografija posvećena hrvatskoj pastoralnoj književnosti (Hrvatska pastorala, Zagreb 1989.) prva je monografija koja je u cjelini obradila segment pastorale u hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnosti ne samo s književno-povijesnoga nego i s kulturološkoga aspekta. Za biblioteku “Pet stoljeća hrvatske književnosti” uredio je tri važne hrestomatije (Zbornik stihova XV. i XVI. stoljeća, 1958.; Zbornik stihova XVII. stoljeća, 1967.; Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća, 1973). U njima su prvi put nakon Kukuljevića sakupljeni dotad nepoznati, teško dostupni i raspršeni tekstovi starih hrvatskih pisaca. Priredio je i antologiju stare hrvatske lirike Leut i trublja (1971) koja je doživjela nekoliko izdanja. Profesor Bogišić značajno je pridonio popularizaciji starije hrvatske književnosti. Širio je metodološke okvire proučavanja starije hrvatske književnosti i na taj način prezentirao korpus starije hrvatske književne kulture kao trajno suvremen i aktualan današnjim čitateljima.