Članovi Akademije

Mrkonjić Zvonimir, akademik

Akademske titule:

• akademik

Članstvo u Akademiji:

• redoviti član – Razred za književnost (18.05.2006. – …)
• član suradnik – Razred za književnost (16.05.2002. – 18.05.2006.)

Životopis

Zvonimir Mrkonjić, hrvatski književnik i prevoditelj (Split, 6. VI. 1938). Diplomirao komparativnu književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te studirao režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je član uredništava Telegrama i Prologa; radio kao dramaturg u Dramskome kazalištu »Gavella«. Redoviti je član HAZU od 2006., a 2008. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. Istaknuti prevoditelj (F. Hölderlin, S. Mallarmé, R. M. Rilke, A. Rimbaud i dr.) te metodološki rigorozan analitičar i kritičar pjesništva, Mrkonjić je ostvario jedan od najzapaženijih pjesničkih i kritičkih opusa u suvremenoj hrvatskoj književnosti. U pisanju o pjesništvu kreće se u duhu R. Barthesa (čiji je Užitak u tekstu i preveo 2004), strukturalizma i francuske teorije teksta, pa njegova kritička aparatura proizvodi filozofski i pojmovno bremenite paradigmatske razrede i kategorije u duhu svojih uzora. Najznačajnije mu je kritičko djelo dvosveščano Suvremeno hrvatsko pjesništvo (1971), sastavljeno od antologije i popratne analitičke knjige. Iste smjernice slijede ostale knjige (Izum beskraja, 1971; Sustav i slika, 1980; Izvanredno stanje, 1991; Prijevoji pjesništva, I–II, 2006), njegova tekuća kritika i eseji te kontroverzna antologija Međaši (2004). Mrkonjićevo pjesničko stvaranje određeno je vlastitim konceptualnim obzorom i svjesno teorije pjesništva koju njezin autor proizvodi. To se antireferencijalno pjesništvo najčešće bavi samim svojim jezičnim materijalom, od najranijih zbirki Gdje je što (1962), Zemljovid (1964) i Dan (1968), preko eksperimentalne faze, koju čine Knjiga mijena (1972), Bjelodano crnonoćno (1976) i Nadnevak (1977), pa do strogih, zatvorenih formi i pjesama u prozi kojima se okrenuo u potonjim zbirkama Zvonjelice (1980), Pisma u bijelo (1989), Put u Dalj (1992), Šipanski soneti (1992), San, magla i ništa (1996), Kao trava (1998) i Gonetanje gomile (2002), nakon iscrpljenja vlastita avangardnoga projekta. Tu kasnu etapu obilježavaju povratak jezičnoj mimetičnosti te citatnost, autoreferencijalnost i okretanje tradiciji, svojstveni postmodernizmu. Uz više antologija, Mrkonjić se unutar sličnih teoretskih okvira bavio i teatrologijom (Ogledalo mahnitosti, 1985).

Mrkonjić, Zvonimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020.