Članovi Akademije

Čorak Željka, akademkinja

Akademske titule:

• akademkinja (14.06.2018. – …)
• doktor znanosti

Institucije:

• znanstvena savjetnica – Institut za povijest umjetnosti, Zagrebu

Članstvo u Akademiji:

• redoviti član – Razred za književnost (10.05.2018. – …)
• član suradnik – Razred za likovne umjetnosti (18.05.2006. – 10.05.2018.)

Životopis

Željka Čorak rođena je 1943. godine u Zagrebu, gdje je pohađala Klasičnu gimnaziju, a 1967. diplomirala povijest umjetnosti i jugoslavenske književnosti. Doktorirala je 1976. tezom o arhitektu Dragi Ibleru. Radila je kao urednica u kulturnoj reviji Telegram i dugo, do umirovljenja, djelovala na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu (po umirovljenju birana je emerita). Svojim se tekstovima, najprije književnim i likovnim kritikama, počela javljati u studentskom i stručnom tisku sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća i odmah se istaknula specifičnim stilom i bogatom erudicijom, a uskoro i posebnom izvornošću ideja u interpretaciji modernističkih tendencija i reafirmaciji slojevite, a često zanemarivane, domaće tradicije. Izabrana je u Akademiju kao članica suradnica u Razredu za likovne umjetnosti 2006. (i potvrđena je u tom svojstvu 2016.). Prvom objavljenom knjigom Kaleidoskop u ediciji časopisa Razlog pridružila se naraštajnom krugu pisaca, a istodobno se i izdvojila apartnošću pristupa i angažiranošću tematike, zalažući se za dotad nedovoljno uočavane stilske tekovine, a posebno za prostore „dugoga trajanja“ i za ravnotežu prirodnih i kulturnih sastojaka. Problematici suvremene arhitekture pristupala je nedogmatski i tražila nîti epohalnih veza i suglasja. Zbirkom eseja i prepjeva, nazvanom Lanjski snijezi, potvrdila se kao iznimna poznavateljica najistančanijih tokova europske lirike i raznih jezika i epoha, od trubadura preko renesansnih pjesnika, manirista i barokista pa sve do simbolista i suvremenika. Posebno su uspjeli njezini prijevodi vezanih stihova, u formi i strofi originala, nezavisno od teškoća slijeđenja često upravo virtuoznih metričkih normi. U njezinu prepjevnu aktivu spadaju nadahnute hrvatske verzije Baudelairea i Verlainea, Shakespearea i Rilkea, Gesualda da Venosa i Folgorea da San Gimignano, Antonija Vivaldija i comtesse de Dia, Grytzka Mascionija i Borisa A. Novaka. A kao prevoditeljica proze i esejistike Željka Čorak dokazala se knjigama Henryja Boscoa i Umberta Eca, Rolanda Barthesa i Bruna Zevija, Josepha Bediera i inih.

Neosporno remek-djelo njezina je knjiga Krhotine, podnaslovljena kao Prilog poznavanju hrvatske provincije u XIX. stoljeću, ali zapravo je neodoljiva evokacija ambijenta, stanovnika i, pogotovo, predmetnih slojeva zavičajne sredine ispisana sekvencama pjesničke proze. Apostrofirana s nekoliko nagrada, prepoznata kao datum hrvatske memoaristike i iskaz elegičnoga feminilnoga senzibiliteta, ta je knjiga povijesna legitimacija i autorice i jednoga razdoblja hrvatske književnosti (uoči Domovinskoga rata). Kao rezultat angažmana u akcijama hrvatskog centra PEN kluba nastala je polemička zbirka feljtona i eseja Oproštajno pismo gospodinu Mitterrandu. Priloge i studije o urbanizmu rodnoga grada okupila je u knjizi Zagreb, pisani prostor, a članke i crtice, također naglašene literarne vokacije, objavljivane u časopisu Vijenac, objedinila je u svesku nazvanom Ptica mojega jezika. Cjelinom svojega spisateljskog i prevoditeljskog opusa Željka Čorak doista je njegovateljica i zagovornica najviše stilske razine svojega hrvatskog jezika.