Pod pokroviteljstvom Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 20. do 22. listopada u Zagrebu, Vukovaru i Pečuhu održava se znanstveni skup o hrvatskom književnom povjesničaru Nikoli Andriću, kao 19. skup u nizu Hrvatski književni povjesničari. Otvorenje skupa i prva sjednica održani su u četvrtak 20. listopada 2022. u Knjižnici HAZU.

Organizator skupa je Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, a suorganizatori Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera iz Osijeka, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatsko filološko društvo, Ogranak Matice hrvatske Varaždin, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Sveučilište u Zadru te Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Vukovaru i Područni centar Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Vukovaru. Sudjelovanje je najavilo tridesetak uglednih znanstvenika iz osam hrvatskih znanstvenih središta: Zagreba, Zadra, Osijeka, Vukovara, Vinkovaca, Gospića i Varaždina te iz inozemstva – Italije, Mađarske i Bosne i Hercegovine.

Kako je u uvodnom govoru kazala akademkinja Dubravka Oraić Tolić, hrvatski povjesničar, jezikoslovac i prevoditelj Nikola Andrić uz prinose iz područja povijesti književnosti, zaslužan je i za unapređenje hrvatskoga kazališnog života u Zagrebu i Osijeku.

Predsjednik Organizacijskog odbora Tihomil Maštrović u uvodnom je izlaganju ocijenio kako je raspon Andrićeva znanstvenog djelovanja vrlo širok. Uz važne prinose jezikoslovlju, leksikografiji, kazališnoj historiografiji, teatrologiji, komparatistici i folkloristici, obuhvaća  i njegova postignuća u proučavanju povijesti  hrvatske književnosti. U svojoj knjizi Pod apsolutizmom, napomenuo je, sintetizirao je Andrić hrvatsku književnost nastalu u doba Bachova apsolutizma (1851.-1860.), u studiji Izvori starih kajkavskih drama traga za manje poznatim, pretežito njemačkim predlošcima kajkavskih drama iz 18. stoljeća, a objavio je i knjigu o nastajanju svjetovne književnosti u Slavoniji (Iz ratničke književnosti hrvatske, 1902.). “U nizu pretežno kazališnopovijesnih priloga vrijedan prinos pružio je i u proučavanju povijesti hrvatske dramske književnosti, o čemu je pisao i govorio u različitim  prigodama”!, ocijenio je Maštrović.

Slobodan Prosperov Novak napomenuo je da je Andrić djelovao u vrijeme kada još nisu bili izrađeni svi alati modernih književnih usporedbi te dodao kako se i bez tih pomagala savršeno snalazio u poredbenom materijalu. Ocijenio je da je njegov doprinos i mjesto u luku između komparativnih dostignuća Vatroslava Jagića te mlađih Josipa Torbarine i Ive Hergešića vrlo čvrsto određeno pa bi trebalo biti  uzor najmlađim naraštajima hrvatskih  komparatista. Ta tvrdnja, smatra, posebno se odnosi na  Andrićev rad o izvorima kajkavskih hrvatskih komedija, što je do danas najbolji rad ne samo na tu temu nego je u svoje vrijeme bio i svojevrsni važni metodološki putokaz.

Sanja Knežević ocijenila je da je Andrić bio jedan od istaknutijih kazališnih djelatnika svoga vremena koji e ostavio neizbrisiv trag u profesionalnom konstituiranju prvoga nacionalnog kazališta – Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. “Kao iskusan kazališni čovjek Andrić odlazi u Osijek, gdje je jedan od osnivača i intendant osječkoga HNK”, rekla je Knežević. Dodala je da je napisao i za teatrologiju nezaobilaznu Spomen-knjigu Hrvatskoga zemaljskoga kazališta pri otvaranju nove kazališne zgrade.

Hrvatski književni povjesničar, jezikoslovac i prevoditelj Nikola Andrić (Vukovar, 1867. – Zagreb, 1942.) uz prinose iz područja povijesti književnosti, zaslužan je za unapređenje hrvatskoga kazališnog života u Zagrebu i Osijeku te za jezikoslovne radove među kojima se izdvaja Branič jezika hrvatskoga (1911.), jezični savjetnik koji karakterizira otklon od leksičkoga normativizma hrvatskih vukovaca, a vrijedan je prilog dao leksikografiji (Šta je šta, 1938. s I. Velikanovićem) napisavši prvi slikovni rječnik hrvatskoga jezika.

Među Andrićevim književno-povijesnim radovima izdvajaju se tri djela: Pod apsolutizmom (1906.), sintetiza hrvatske književne produkcije u doba Bachova apsolutizma (1851. – 1860), studija Izvori starih kajkavskih drama (1901.), nastala u traganju za manje poznatim, pretežito njemačkim predlošcima kajkavskih drama iz XVIII. stoljeća, te knjiga Iz ratničke književnosti hrvatske o nastajanju svjetovne književnosti u Slavoniji (1902.).

Kvalitete Andrićeva teatrološkog rada posvjedočene su u njegovom vrijednom djelu Spomen-knjiga Hrvatskog zemaljskog kazališta pri otvaranju nove kazališne zgrade (1895.). Dramaturg je Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu (1894. – 1899.; 1902. – 1907.) a godine 1898. s Miletićem osnovao je Glumačku školu, na kojoj je i sam predavao niz godina. Jedan je od utemeljitelja te prvi upravitelj HNK-a u Osijeku (1907.).

Godine 1913. Andrić je pokrenuo popularnu Zabavnu biblioteku s preko 600 prevedenih djela iz raznih europskih književnosti i bio njezin glavni urednik sve do smrti. Objavio je niz prijevoda s francuskoga, njemačkoga i ruskoga, a priredio je i sedam knjiga hrvatskih narodnih pjesama te objavio niz prijevoda s francuskoga, njemačkoga i ruskoga.

Nikola Andrić bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, predsjednik Matice hrvatske i Društva prijatelja Poljske te starješina Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca, a 1925. uključio se i u politički život te je do 1926. bio pomoćnik tadašnjeg ministra prosvjete Stjepana Radića u Beogradu.