Razred za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti obilježio je u ponedjeljak 20. prosinca 2021. u Preporodnoj dvorani HAZU petu godišnjicu smrti akademika Ante Stamaća predstavljanjem njegovih nedovršenih autobiografskih zapisa Prolazne postaje koje je objavila Školska knjiga.

Akademik Ante Stamać (1939.–2016.) bio je hrvatski pjesnik, teoretičar književnosti, esejist i prevoditelj. Od 1971. do 2004. predavao je na Katedri za teoriju književnosti Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1995. do 1999. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika, a od  2010. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost HAZU.

Na predstavljanju su govorili tajnik Razreda za književnost HAZU akademik Pavao Pavličić, akademik Boris Senker, Dubravko Jelačić Bužimski u ime Društva hrvatskih književnika, predsjednik Upravnog odbora Školske knjige Ante Žužul i urednica izdanja u toj izdavačkoj kući Miroslava Vučić, a odlomke iz autobiografije akademika Ante Stamaća čitao je dramski umjetnik Joško Ševo.

Kako je kazao Dubravko Jelačić Bužimski, nezavršena Stamaćeva autobiografija fiksirana je zemljopisnim odrednicama njegovog mladenačkog lutanja, od Molata i Dubrovnika do Križevaca, Daruvara i Zadra. U njoj su obuhvaćeni samo autorovo djetinjstvo i srednjoškolski dani. Prema Jelačićevim riječima, Stamać je bio majstor literarne vivisekcije, iako je tvrdio da nije vičan prepričavanju životnih zgoda. Ante Žužul se prisjetio izdavanja Stamaćevog prijevoda Goetheovog Fausta, dok je Miroslava Vučić kazala da je Stamać kao urednik antologija i prevoditelj imao velik osjećaj za autore koje je prevodio i za čitatelje.

„Nesretne političke okolnosti njegova djetinjstva i rane mladosti izoštrile su autorov senzibilitet i potaknule ga da nam dade zapamtljive opise ambijenta i atmosfere, kako tjeskobe ratnih i poratnih godina, tako i svježine viđenja različitih prostora i zanimljivih ljudi. Pišući iz perspektive proživljena života, akademik Ante Stamać pronalazi nužnu koncentraciju i aktivira duboka sjećanja sjenčajući tu i tamo neposredne doživljaje iskustvima potonjih godina i nemimoilaznim eruditskim opaskama. Uz svoj znani lirski senzibilitet, pisanje uspomena obogatio je rijetkom preciznošću opisivanja i nemalom sposobnošću povijesnog kontekstualiziranja ne gubeći pritom iz vida osobni ton i pravo na vlastitu istinu. Dakako, pisac je subjektivan i razmjerno oštar u ocjeni društvenih prilika četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća, no ne možemo poreći da nam i njegovo svjedočenje pomaže razumjeti dublju realnost ili pak tamniju pozadinu zbilje jugoslavenskog socijalizma. Prolazne postaje, s jedne strane, ispunjavaju određenu prazninu i nude memoaristiku što bi tipološki prethodila onoj u trapericama, a s druge, zaokružuju i završavaju literarni opus jednoga pisca koji je ostavio ozbiljan i dubok trag u hrvatskoj književnosti, znanosti i umjetnosti“, stoji u popratnom tekstu povodom izlaska ove knjige.