POVIJEST

U samom početku, od osnutka 1861. godine, Akademija nije imala svoje trajno i odgovarajuće sjedište već je bila smještena u zgradi današnjeg Prirodoslovnog muzeja a potom u Narodnom domu u Opatičkoj ulici. Postupno, ustrojavanjem Knjižnice i Arhiva HAZU te doniranjem umjetnina 1868. godine, Strossmayer razvija ideju o gradnji primjerenog sjedišta Akademije i Galerije slika. Tako 1875. godine “biskup daruje (tadašnjoj) Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti iznos od 40.000 forinti za izgradnju Akademijine palače s prostorima za Strossmayerovu galeriju”.* Istom te godine Strossmayer je povjerio izradu projekta glasovitom bečkom arhitektu Friedrichu von Schmidtu (Frickenhofen, 1825. – Beč, 1891.). Prva predviđena lokacija za podizanje palače bila je “zaravnak nasuprot zgradi realke na Griču”,** no taj je prijedlog ubrzo odbačen zbog negodovanja građanstva. Gradski odbor za lokaciju Akademije 1876. godine donosi odluku da se ista gradi na južnoj strani Zrinskog trga, što je i inače bilo jedno od ponuđenih rješenja. S ovom odlukom bio je suglasan i sam biskup Strossmayer.

S obzirom na novu lokaciju Schmidt je 1877. godine napravio novi projekt Akademijine palače kojeg je preradio uz pomoć Hermana Bolléa (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.), njegova učenika i asistenta. Prema tom projektu zgrada je zamišljena u neorenesansnom stilu i znatno većeg volumena zbog planiranog smještaja zbirke Arheološkog muzeja. Iste je godine i započeto gradnjom, a samim je radovima rukovodio Herman Bollé. Palača je dovršena 1880., a te je godine 22. listopada u njoj održana i prva razredna sjednica.* Veliki potres koji je te godine zadesio Zagreb znatno je oštetio zgradu i time odgodio njenu primopredaju i službeno otvorenje. Na četvrtu godišnjicu velikog potresa 9. studenog 1884. palača je svečeno predana Upravi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a Strossmayerova galerija otvorena za javnost.

Današnji izgled Akademijine palače rezultat je kasnijih preinaka kako na ulaznoj fronti tako i u samoj unutrašnjosti zgrade. Kako je vidljivo iz Schmidtovog projekta iz 1877. vanjsko je stubište bilo jednoredno i situirano između dva stupa ulaznog trijema. Njegova se situacija poklapala sa središnjom osi zrinjevačke promenade. U unutrašnjosti taj se pravac kretanja nastavljao na strmo stubište koje je vodilo posred osi zgrade na polukat, odakle su stube s lijeve i desne strane vodile do prvog kata. Takva je regulacija iznađena  u svrhu da se prostor atrija, u kojem je bila smještena arheološka zbirka, odvoji od ostalog prostora. Preseljenjem Arheološkog muzeja 1945. godine u palaču Vraniczany-Hafner, gdje se i danas nalazi, postupno se počelo razmišljati o uklanjanju unutarnjeg, strmog stubišta. Taj je zahvat konačno i realiziran 1947. – 1948. kada je arhitekt Ivo Župan (Lovinac, 1909. – Zagreb, 2000.), izvršio adaptaciju stubišta kako vanjskog, u punoj širini balkona i ulaznog trijema, tako i unutarnjeg koje je postavljeno s obaju strana ulaza u prvi kat, a otvaranjem vratiju na mjestima obaju sporednih prozora proširen je pristup Akademiji. Otvaranjem atrija konačno je uspostavljena komunikacija između unutarnjeg prostora i vanjskog prostora zrinjevačkog parka. U tom je razdoblju izvedeno opločavanje istarskim kamenom galerija na prvom i drugom katu, stubišta, atrija i predvorja, a stupovi u atriju i predvorju obloženi su kamenom. Godine 1982. vanjsko je stubište prošireno do širine rizalita na frontalnom dijelu zgrade, a palača je u cijelosti obnovljena 2000. godine, kada su izmijenjeni dotrajali kameni profili i dekorativni elementi na svim fasadama zgrade.

* – Vinko Zlamalik – Sto godina Strossmayerove galerije, katalog izložbe, Muzejski prostor, Zagreb 1984.
** – Snješka Knežević – Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb 1996.