Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti održala je u petak 22. listopada 2021. komemorativni sastanak u spomen na akademika Tonka Maroevića, istaknutog hrvatskog književnika, povjesničara umjetnosti, likovnog i književnog kritičara i prevoditelja, na njegov 80. rođendan.

Kako je kazao tajnik Razreda za književnost HAZU akademik Pavao Pavličić, Maroevića su kroz cijeli život kao temelj pratile intelektualna znatiželja i želja da se vlastitim radom pridonese boljitku zajednice i napretku umjetnosti.

„Tonko Maroević nije bio čovjek kojega bi bilo moguće ocjenjivati po pojedinačnim njegovim djelima: po pjesmama, antologijama, kritikama, studijama. Njega je bilo moguće dobro razumjeti jedino tako da se uzme u obzir cijeli njegov opus, ili, još bolje, cijelo njegovo djelovanje, u koje valja, osim kritika i drugih pisanih tragova, ubrojiti i ono što je Tonko činio u usmenom obliku – kao predstavljač knjiga i izložaba – a još više ono što je činio kao urednik, savjetnik, predstavljač, ukratko, kao čovjek koji je cijelom svojom osobom dosljedno i uporno promicao jedno shvaćanje umjetnosti i jedno shvaćanje društvenog djelovanja. On je bio svjestan brojnosti i višestrukosti vlastitih talenata, pa je držao za svoju obavezu da nijedan od njih ne zapusti. Bio je pjesnik, i da je bio samo to, stekao bi ugledno mjesto u našoj kulturi. Ali, bio je k tome još i kritičar i antologičar, i tako je obavljao poslove koje bi – u nekoj drugoj situaciji i u nekoj sretnijoj zajednici – radilo više ljudi. Bio je po naobrazbi povjesničar umjetnosti, pa je stekao ime i kao likovni kritičar i kao povjesničar modernoga našeg likovnog stvaralaštva. Obavljao je, ukratko, cijeli niz poslova i ostavio traga na cijelom nizu područja. Nije on to činio radi sebe, zato da bi dopustio da svi njegovi darovi dođu do riječi. Činio je to radi drugih, da drugima pomogne, često i zbog toga što je bio jedini koji je to htio ili mogao. Sasvim jednostavno govoreći: mnogi bi naš pjesnik bio klonuo ili odustao, da ga Tonko nije u pravom trenutku ohrabrio i potaknuo, mnogi bi slikar možda ostavio kist da mu Tonko nije svojom kritikom stavio do znanja kako njegovo djelovanje ima smisla. Mnogo je toga Maroević priredio, antologizirao, probrao i prikazao zato što je mislio da našoj sredini to treba i da će ona zbog takva djelovanja biti bogatija, jača, i imati više samopouzdanja. Baveći se tuđim djelima, često je morao zanemariti svoja. Ali, svi znaju da nikad nije zbog toga požalio“, rekao je akademik Pavličić.

O životu i radu akademika Maroevića opširnije je govorila je akademkinja Željka Čorak koja je istaknula da se bavio kulturom kao cjelinom. Tonko Maroević rodio se 22. listopada 1941. u Splitu gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio je 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je 1976. doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas, a od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, a predavao je i na Akademiji dramske umjetnosti. Za redovitog člana HAZU, u Razredu za književnost, izabran je 2002., a od 1990. bio je član suradnik u Razredu za likovne umjetnosti.

Kao pjesnik, javio se zbirkama pjesama u prozi Primjeri (1965.) i Slijepo oko (1969.) u okviru generacije okupljene oko časopisa Razlog.  U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima. Svoje izabrane pjesme objavio je 2009. u zbirci Drvlje i kamenje.

Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom. Svoje eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga. Sastavio je antologije suvremenog hrvatskog pjesništva od 1971. do 1995. (Uskličnici, 1996.) i od 1996. do 2019. (Svjetlaci, 2019.), kao i antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987.) i Riječi za jedan lapidarij (2018.). Istraživao je i suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost te objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama. Bio je autor predgovora katalozima i grafičkim mapama. Vrlo često bio je govornik na otvaranjima izložbi u Zagrebu i drugim hrvatskim mjestima, kao i na predstavljanjima knjiga.

Od 2011. bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2015. i Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti.

Akademik Boris Senker podsjetio je na Maroevićevu izjavu da više pripada 16. nego 21. stoljeću i kazao da je bio renesansni duh, istinski polihistor, homo universalis. „Pripadao je i 21. stoljeću i svim stoljećima koja su im prethodila. Jednakim žarom, pomnjom i znatiželjom čitao je Marulića i Hektorovića, ali i Marinkovića i Novaka. Kao kritičar nije bio zagovornik amo jednog trenda i jedne grupacije, jednog shvaćanja. Nije nametao svoj sud i ukus, nego je bio otvoren spram bogatstva raznolikosti“, kazao je akademik Senker. Istaknuo je Maroevićev doprinos hrvatskom kazalištu, među ostalim i zasluge za prijevod drame Stilske vježbe.