Hrvatskoj akademskoj i široj zajednici poznat je izuzetan znanstveni doprinos akademika Mislava Ježića, hrvatskoga indologa i filozofa, koji se u svojem indološkom znanstvenom radu usredotočio na vedsko nasljeđe, sanskrtske epove, indijske religije i filozofiju, kao i na poredbeno jezikoslovlje i poredbenu filologiju. Međutim, mišljenja smo da je impresivna – kako po opsegu tako i po značaju – prevoditeljska djelatnost Mislava Ježića bila nedovoljno istaknuta, zbog čega je hrvatskoj javnosti slabije poznata. O njezinoj važnosti ponajbolje svjedoče njegovi bivši studenti, danas nastavnici na Filozofskom fakultetu, izv. prof. Ivan Andrijanić i asistentica Lidija Milković, koji su nam pomogli sakupiti vrijednu građu, odnosno rekapitulirati pregled prevoditeljske baštine profesora Ježića. Upravo oni napominju da je akademik Ježić preveo brojne tekstove s indoarijskih jezika, ali i sa staroperzijskoga i starogrčkoga jezika. Osim Ṛgvedskih tekstova i Amaruśatake, tu su u obliku članaka i prijevodi Īśā-upanišadi, odlomci iz drugih vedskih tekstova i Bhagavadgīte, cijela Mahāparinibbanasutta i Aśokini natpisi, kao i staroperzijski Dareijevi i Xerxovi natpisi te Parmenidov spjev O prirodi. U rukopisu su i čekaju objavljivanje i prijevodi Yoga-sūtrâ i Sāṃkhya-kārikâ, te upaniṣadi. Prevodio je također na njemački i engleski jezik.

Mislav Ježić uistinu je plodan prevoditelj sa sanskrta na hrvatski jezik. Njegova prva knjiga uključivala je izbor iz Ṛgvedskih himana prevedenih na hrvatski jezik. U prijevodu Ježić pomno i krajnje promišljeno bira riječi, izraze i fraze kako bi izrazom i metrom bio što bliži izvorniku. Na taj način čitateljima može prenijeti izvornik, ali to često njegove hrvatske prijevode čini zahtjevnima. Njegov prijevod Amaruśatake (Amarukina stotina, ArTrezor naklada, 2011), unatoč pjesničkoj složenosti, izrazito je cijenjen kod struke i publike, a za njega je dobio dvije najvažnije nagrade za prevoditelje u Hrvatskoj: nagradu Matice hrvatske „Mihovil Kombol” za izniman doprinos u prevođenju svjetske kulturne i znanstvene literature na hrvatski jezik 2011.; i nagradu Društva hrvatskih književnih prevoditelja „Josip Tabak” za najbolji prijevod poezije 2011. godine. Na hrvatski je preveo i Ṛgvedske Upaniṣadi (Aitareya- Kauṣītaki- i Baṣkalmantra-Upaniṣad), a na njemački drugu maṇḍalu Ṛksaṃhite u izdanju koje su pripremili Michael Witzel i Toshifumi Goto u suradnji s Ejiirom Doyamom.

Svaki je prevoditelj prosvjetitelj, most koji vodi ka interkulturnom dijalogu i koji obrazujući i usavršavajući sebe, obrazuje i oplemenjuje druge. Takvo što osobito dobro opisuje prevoditelja koji je ujedno i profesor. Mislav Ježić je na studiju indologije Filozofskoga fakulteta u Zagrebu dugi niz godina predavao kolegije na preddiplomskom i diplomskom studiju koji su povezani s različitim aspektima indoarijske i indoiranske filologije. Predavao je uvodni tečaj sanskrta i brojne sanskrtske seminare na kojima je sa studentima čitao širok raspon sanskrtskih tekstova, ali je predavao i srednjoindoarijski te je sa studentima čitao budističke tekstove i Aśokine natpise, kao i prakrtsku kāvyu poput Sattasaï. Uz to je držao staroiranske (avestičke i staroperzijske), a ponekad i hindske seminare. Posebno su važni njegovi vedski seminari na kojima sa studentima razotkriva najdublja značenja vedskoga pjesničkoga izraza i njegove drevne indoeuropske poveznice.

Svi njegovi studenti, pa tako i profesor Andrijanić te asistentica Milković, istaknuli su da je profesor Ježić posvećivao iznimnu pažnju prevođenju i tumačenju tekstova na svojim seminarima. ”Svi njegovi učenici pamte i dive se njegovoj zapanjujućoj erudiciji, njegovu bogatomu poznavanju indijske književne tradicije. U nastavi i znanstvenom radu ističe se iznimno preciznim filološkim pristupom tekstu, uvijek nalazeći svakojake poveznice. Svaki detalj u prijevodu profesor Ježić na seminarima opširno i precizno argumentira. Takvim pristupom uvijek prelazi granice običnih sveučilišnih predavanja i otvara studentima put do najviših filoloških znanstvenih razina” – ističe izvanredni profesor Andrijanić. Upravo je umijeće minuciozne filološke obrade teksta, svojstvene profesoru Ježiću, uvelike oplemenilo njegov prevoditeljski rad. Naime, preciznost, posvećenost, strpljivost, odnosno umijeće rada s tekstom i na tekstu, pomogli su profesoru Ježiću da ukaže na mnoge nepoznate značajke, strukture, sadržaje i poruke u mnogim važnim tekstovima koje je proučavao. Takvo što je uvelike obogatilo njegov prevoditeljski rad, učinivši od njega ne samo prevoditelja istančana osjećaja za jezik i stil nego i vrhunskoga stručnjaka za tekstove koje je prevodio.

Prevoditeljska rabota zahtjeva preciznost, umijeće pregovaranja sa samim sobom i s tekstom – kao što je ustvrdio talijanski semiotičar Umberto Eco – ali i s implicitnim čitateljem, riječima Wolwganga Isera. Prevoditeljski opus akademika Ježića pokazuje ne samo da je bio svjestan svih navedenih (i katkad nezgodnih) uvjeta koje prevoditelj treba ispuniti nego da je uvijek bio mnogo više od prevoditelja. Njegova bivša studentica, danas doktorandica Poslijediplomskoga doktorskoga studija lingvistike, Lidija Milković, ističe kako je ”profesor Ježić kritički prosuđivao prijevode s klasičnog sanskrta te starogrčkog jezika, pri čemu je u prijevodnoj kritici ponudio i vlastita prijevodna rješenja te poglede na adaptaciju izvornih tekstova u novoj kulturnoj sredini”. Nerijetko je Mislav Ježić, dakle, svoje prijevode opremao opširnim kritičkim tumačenjima, obogaćujući iz svojim spoznajama i znanjima, čime je obrazovao svakoga onog čitatelja željnoga dopunskog znanja. Stoga smatramo da je ovogodišnja nagrada „Iso Velikanović” za životno djelo otišla u dobre ruke – ruke koje će svojim budućim prijevodima nastaviti istraživati jezike i spajati kulture, čime će obogaćivati naše čitatelje i našu kulturu.