U knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu 29. svibnja 2024. u povodu Dana državnosti održan je recital poezije Spomen domovini pjesnika, liječnika i diplomata akademika Drage Štambuka. Uz autora, u recitalu su sudjelovali voditeljica knjižnice i čitaonice Jasna Kovačević te Branko Janjić s Veleučilišta Bernays, koji je pročitao obraćanje Bože Skoke s FPZ-a.
Recital, koji je autor posvetio nedavno preminulom pjesniku i akademiku Luki Paljetku, započeo je pjesmom Croatia, koju je Štambuk napisao u Londonu, neposredno prije pada Vukovara. Notno ju je zabilježio britanski skladatelj Howard Blake, dok je aranžman potpisao Arsen Dedić. Nakon uvodnog pozdrava Jasne Kovačević, prisutnima se obratio Janjić. U tom smislu posebno se zadržao na Štambukovoj zbirci Croatiam Aeternam, u prijevodu Vječnu Hrvatsku (1991) rekavši kako je „između dviju korica teško pronaći toliko srca i duše, toliko nijansiranih opisa Hrvatske i njezinih blaga, toliko slutnje i strepnje, takve igre s bogatstvom hrvatskog jezika i toliko čežnje za nečim višim i boljim, onostranim“. Riječ je, naime, o antologijskim stihovima koji projiciraju željenu Hrvatsku, idealiziranu u vremenu i prostoru.
Simbolično je da je uvodno slovo autora napisano 30. svibnja 1990, na dan konstituiranja prvog višestranačkog Hrvatskog sabora, što se danas obilježava kao Dan državnosti. Pjesnikinja Vesna Parun u pogovoru toj zbirci Štambuka je nazvala hrvatskim Orfejem, koji traga za svojom Euridikom, odnosno probuđenom i oživljenom Hrvatskom.
Središnji dio događaja autor je započeo riječima kako je po njegovu sudu jedan od najsvetijih poslova, upravo pisanje poezije, uvjetovano mjestom i vremenom, kao i elementom udaljenosti. Upravo na stupovima ljubavi, strepnje, straha od gubitka i čežnje nastala je spomenuta zbirka Croatiam Aeternam, koju autor naziva „zbirom relikvija“ i svojim „pohranilištem svetih stvari iliti pjesama“, proizišlima iz okolnosti koje jačaju njezinu uvjerljivost. Uslijedio je recital ratom i domovinom te hrvatskom poviješću obilježenih pjesama, kojim je autor iskazao emocije zajedničkog bolnog iskustva kroz koje je stoljećima prolazio čitav narod.
Iako je većina naslova upravo iz spomenute londonske zbirke (1918, Croatiam esse delendam, Historia, Croatiam aeternam, Uskrsnuće mrtvih kostiju), autor se referirao i na svoje druge zbirke, zaokruživši put od apokaliptične do oslobođene vizije domovine, kakva ona danas jest, iako ne skrivajući da „vječnu Hrvatsku“ još uvijek sanja.