Istaknuti hrvatski arhitekt akademik Andrija Mutnjaković dao je u veljači 2024. intervju za tjednik Express. Intervju je vodila Katarina Haler.

U zagrebačkom Folnegovićevom naselju, u ulici Milke Trnine, na ulazu u jednu od takozvanih ‘limenki’ – tipskih zgrada kakve je 1960ih gradilo poduzeće Jugomont za smještaj sve većeg broja radnika – uz pločicu s brojem 38 stoji i ploča s natpisom HAZU-a. U toj je zgradi jedan mali stan pretvoren u čudesnu umjetničku i arhitektonsku zbirku. Tu je svoju ostavštinu arhitekt, urbanist, teoretičar i pisac Andrija Mutnjaković prije dvije godine darovao Muzeju arhitekture. Nema pak ni najmanje naznake da će taj prostor ikada uskoro postati muzejskim. Andrija Mutnjaković svaki dan još od 1965. godine dolazi u svoj atelijer. Čeka me na vrhu stepenica naslonjen na gelender, pruža mi ruku kao da je on tu zbog mene, a ne obratno i uvodi me u taj pomalo arhivski, pomalo izložbeni prostor, u svakom slučaju nepogrešivo njegov. Sobe su stiješnjene među policama, knjige gusto naslagane do stropova, jedna je soba sva naseljena arhivskom građom njegovih projekata, na foteljama, stoliću i jednom niskom krevetu položene su makete. Sjedamo za njegov radni stol, stišava radio da bismo se bolje čuli.

„Živim u Amruševoj. Imam jednog susjeda koji me svaki dan doveze ovdje. Dvorski šofer! Dođem oko 9 ujutro i budem tu do 5, 6 popodne.“ govori mi „Do prije tri godine sam još vozio, a onda sam zaključio da je bolje da to prepustim drugima.“

„Još uvijek, svaki dan radite?“

„A što bih drugo!“ smije se „Mogu crtati, pisati ili čitati, drugo me ne zanima.“

I tako već pedeset godina u tom malom stanu na Folnegovićevom naselju. Nekad je imao status umjetnika te su mu bila dodijeljena dva pomoćnika koji su u ovom stanu s njim izrađivali nacrte. Sve to čuva u svojoj zbirci, u tim je nacrtima arhitektonska misao cijele druge polovice 20. stoljeća. Rođen je 1929. godine u Osijeku, u maloj uglovnici između Zrinjevca i Kačićeve ulice. „Moji su bili gostioničari, teta je tamo držala gostionu,“ prisjeća se „otac je radio kod nje dok se nije osamostalio. Potom je otvorio svoju gostionu u Ružinoj ulici, pa smo se preselili i tamo sam i odrastao.“

Ružina je ulica uska i tiha, duž nje su prizemnice i jednokatnice, bila je jedna od posljednjih ulica u Osijeku u kojima su se i dalje mogle vidjeti male slavonske kuće s dva prozora na ulicu. I sama sam odrasla tek ulicu dalje, kažem mu to, iako je Ružina mog djetinjstva već bila daleko drugačija od njegove, danas tek pomalo preostale, mahom preizgrađene. Ti su dijelovi Osijeka u vrijeme njegova odrastanja više nalikovali selu, na mjestima današnjih stambenih naselja tada su vrtovi i njive, modernizam još nije probio u predziđe secesije. Gimnaziju je pohađao za vrijeme Drugog svjetskog rata. U sjećanju mu ostaju česti prekidi nastave, bombardiranja, odlasci na nadoknade profesorima u kuće, bile su to, govori mi, izgubljene godine školovanja. „Nisam o arhitekturi znao ništa.“ kaže potom „Ni nakon rata nije bilo puno knjiga u školskoj knjižnici. Nismo imali odakle učiti o svijetu.“ Na studij u Zagreb ga je povukao prijatelj iz gimnazije, Branko Hrs, također ostvareni arhitekt. Hrsov otac, geodet po struci, imao je jednu knjigu o ruskom konstruktivizmu. „Gledali smo skupa te konstruktiviste, to je bilo jedno čudo od arhitekture – i dandanas je čudo. I poželjeli smo to raditi. I tako sam zapravo sasvim slučajno završio na Arhitektonskom fakultetu.“ Bilo je to 1948. godine. „Prvu nas je godinu upisalo 350. Na diplomi nas je ostalo možda 30.“ Studirao je u poslijeratnom razdoblju, kada se podučavala arhitektura koja će svojom jednostavnosti, učinkovitosti i racionalnosti izgraditi razrušenu državu. Društvena je i politička uloga arhitekture u potpunosti potisnula njezinu umjetničku dimenziju. Nije bilo prostora za eksperimente, o osobnosti ni govora; konstruktivizam je ostao tek nedohvatljivom idejom. „Nismo bili zadovoljni s nastavom, osjećali smo da nam je nešto uskraćeno. Bunili smo se protiv toga.“ govori „Tražili smo da nam ocjenjuju i kreativni dio, a ne samo tehnički.“ U toj su generaciji studirali i njegov osječki kolega Hrs, zatim Vojtjeh Delfin, Igor Emili, Julije De Luca.

„Kada sam prvi put izašao na obranu diplome, srušili su me!“ Prije nego se netko prerano utješi, naravno da Andrija Mutnjaković nije ponavljao diplomu jer nije bio dovoljno dobar, bio je jasno itekako bolji od standarda, a njegova arhitektura već tada daleko izvan onoga što je birokratski nastrojena akademija mogla pojmiti. On će to ispričati pak ovako:

„Ne znam ima li itko da je prije ili poslije pao na diplomi. Lokacija nam je bila u Mošćeničkoj Dragi, zadatak je bio napraviti turističko naselje. Očekivali su da crtamo ‘kutije šibica’, neke najbanalnije, najjeftinije forme. Htio sam svojim radom pokazati kako arhitektonska diploma treba izgledati, nacrtao sam sklop slobodnih formi.“

Mentor mu je bio glasoviti Mladen Kauzlarić, koji je podržavao iskorak svog studenta i zalagao se da mu ipak priznaju diplomu, no uzalud. Komisijom je predsjedao građevinski inženjer Bakrač, brat tadašnjeg ministra graditeljstva koji se nije mogao odmaknuti od političke ideje i odgoja dobrih socijalističkih arhitekata. Pobunio se u njegovo ime i arhitekt i profesor Alfred Albini (prvi ikada koji je u ruke dobio diplomu zagrebačkog fakulteta!), izašao je tekst o tome i u Borbi, nakon čega je Drago Galić pozvao Mutnjakovića da radi u njegovom studiju do sljedećeg roka za diplomu. U to je vrijeme Galić radio na projektu stambene zgrade na uglu Svačićevog trga i Žerjavićeve ulice, poznate kao zgrada Kemikalije a Mutnjaković je, još uvijek student, nacrtao rješenje ostakljenog pročelja.

Na sljedećem je roku imao daleko jednostavniji projekt, kaže, stambeno naselje od šest zgrada. „Počeo sam ponovno crtati nekakve polumjesečaste forme. Kako sam to crtao u Galićevom uredu, skupili su se on, Kauzlarić i Albini i rekli mi da se saberem, da pokažem na diplomi ono što su me fakultetu naučili. A kad diplomiraš, rekli su, onda radi štogod hoćeš!“ Tako je pionir vizionarske arhitekture na ovim prostorima diplomirao s banalno jednostavnim projektom od šest simetrično smještenih pravokutnih zgrada i jednom cestom po sredini (s ocjenom vrlo dobar).

„I onda sam radio što sam ja htio!“

Njegova je arhitektura od samih njenih početaka neodvojiva od arhitektonske misli i njezina zapisa. Još za vrijeme studija, počeo je i pisati o arhitekturi. Pisao je za Čovjek i prostor, Telegram, Horizont, Vjesnik i 15 dana, nedugo nakon studija počeo je raditi i kao suradnik na HRT-u gdje je u okviru emisije o stanovanju držao kratka predavanja o unutarnjem uređenju. Do danas je objavio na desetke knjiga kao autor ili suradnik, pisao je o graditeljima poput Lucijana Vranjanina, Andree Alessija, Jurja Dalmatinca, pisao je o svojim kolegama i suvremenicima, jednako kao i o novim idejama, kinetičkoj i bioničkoj arhitekturi i arhitekturi gradova.

Prvi profesionalni rad kojega se sjeća tipski je projekt za Dom zdravlja u Bosni, koji se, kako mi kaže, uvelike oslanja na tadašnji rad Jurja Neidhardta i njegovo nastojanje uvođenja vernakularnih principa u moderno. Proučavao je Neidhardtovo tumačenje bosanske tradicijske arhitekture, kao i tradicionalno graditeljstvo mediteranskih gradova i nepovratno se u njemu nastanio osjećaj za duh mjesta, potreba za međudjelovanjem suvremenosti i tradicije. Vidljivo je to u svim njegovim projektima – najpoznatiji je onaj Biblioteke u Prištini.

Ispričam mu kako mi je domar u toj biblioteci, koji me jedne nedjelje iako je tada zatvorena za posjetitelje, njome proveo i opčinjeno o njoj govorio, rekao da je „taj hrvatski arhitekt“ čitavih sedam godina radio na projektu i istraživao Prištinu i Kosovo.

„I više!“ ispravi me hrvatski arhitekt „Trinaest godina čini mi se. Od 1971. do 1984. sam svaki mjesec, po barem dva-tri dana, proveo u Prištini. Kada sam tek stigao tamo, to je bio jedan maleni grad kojem su odjednom dali titulu glavnog. Kako su htjeli potisnuti nacionalnu svijest, oduzeli su prijestolnicu Prizrenu i dodijelili Prištini. A tamo sve kuće prizemnice, jednokatnice, pustoš zapravo. Nije bilo restorana, nije ni hotela, samo prenoćišta.“ Uto se ustaje i polako odlazi do jedne police, do točnog mjesta odakle zna da će izvući nacrte Biblioteke.

Bilo je to neposredno nakon masovnih studentskih prosvjeda 1968. koji su se proširili Europom, pa i do Kosova, gdje su ulice preplavili Albanci prosvjedujući za prava na svoj nacionalni identitet, pod represijom onog jugoslavenskog. Da bi namirili nacionalno osviještene pobunjenike i osigurali kontrolu i blagostanje na Kosovu, vođe Centralnog komiteta odlučuju se na izgradnju Albanskog sveučilišta uslijed modernizacije novog glavnog grada.

„Projekt sveučilišta radio je Bashkim Fehmiu, moj dragi kolega. Nazvali su me i ponudili mi da radim Biblioteku. Tako nešto se nije ni tada često događalo. Naravno da sam pristao. Fehmiu je uz Bogdana Bogdanovića izradio urbanistički plan uređenja cijelog sveučilišta, knjižnici su namijenili tu kvadratnu parcelu u središtu i izradio sam projekt tako da poštujem njihovu zamisao.“

Višestruko umnožena kvadratna tlocrtna osnova nadvođena geodezijskom, segmentiranom kupolom – njih čak 74 – čini složenu strukturu ove kuće, zasnovanu na jednom u srži jednostavnom principu, sljubljivanju kršćanskog, odnosno bizantskog i islamskog nasljeđa, istovremeno u svijest naroda usađenih tradicionalnih formi i suvremenog arhitektonskog jezika – principu koji je Mutnjaković vježbao na ranijem, neostvarenom projektu za knjižnicu u Sarajevu, a usavršio ga u Prištini. Knjižnica tako preuzima osnovu urbanističkog rješenja kampusa, ‘tepih-strukture’ i gradi se od više manjih, ponavljajućih jedinica, svakoj jedinici varirajući veličinu i visinu, ovisno o zahtjevima pojedine prostorije, odnosno njezina sadržaja. Iz središnje aule dvostrukim se, gotovo baroknim stubištem uspinje do male i velike dvorane, do čitaonica razlomljenih ponovno u manje sobe, čitaonica u kojima se moguće stisnuti u neki zakutak, biti odvojen od drugih, a istovremeno promatrati van kroz ostakljenu stijenu izvana omotanu čeličnom mrežom. Iako su u Prištini zgradu prihvatili i pozitivno reagirali na njegovo rješenje, biblioteka će se često naći na nekoj od onih amaterskih listi „najružnijih zgrada na svijetu“. I to sažima sve što je potrebno znati o likovnom i arhitektonskom obrazovanju prosječnog današnjeg čovjeka. Otkako sam ju prvi put posjetila jednog ljeta u Prištini, ne vjerujem da prođe više od nekoliko dana a da se ne gdje ne sjetim: kako kvadratna ophodna galerija klizi kružno oko kružnog amfiteatra u auli, akustičke obloge zidova u dvorani, tisuća malenih, repliciranih kupola na njima, kožne presvlake drvenih, gotovo samostanskih sjedišta, i rukohvata, nevjerojatan je rukohvat na stubištu! Nevjerojatno je takvo cjelovito promišljanje prostora.

„Nije to zapravo ništa tako inovativno,“ reći će Andrija Mutnjaković „to je napravljeno još 1850. godine – poznajete Nacionalnu biblioteku u Francuskoj? I tamo je Labrouste nad čitaonicu stavio niz čeličnih kupola. Nije to samo tradicijski element, to je logičan način postizanja najboljeg osvjetljenja. Kako bih drugačije doveo svjetlo u središte kuće koja se nalazi na kvadratnoj parceli? Sve čitaonice ovako imaju dnevno svjetlo. Ništa to nisam ja izmislio.“

Na projektu Biblioteke radi Andrija Mutnjaković i danas – Getty Foundation, organizacija koja financira projekte obnove i revalorizacije modernističkog nasljeđa, dala je sredstva za obnovu i kosovske knjižnice. „To su manji zahvati, no zgrada je dotrajala, treba neke stvari obnoviti. Nije tada bilo izolacija kakvih imamo danas, to što smo stavili na krovove je bilo za barake, a ne za takve zgrade. Dio je bio oštećen i tijekom rata. Uključen sam u tijek obnove, svaki mi zahvat daju na suglasnost. Imamo lijepu suradnju.“

Tu je posveta i Svetoj Sofiji, jednog višestoljetnoj ideji o učenju od drugih kultura, jednoj poniznosti prema tuđoj vještini. Zbog potresa, dotad rimska arhitektura Carigrada preuzela je nešto od perzijske, stupove i grede zamijenila je kupola, pod koju stane gotovo cijela Europa, taj izvorni balkanski element koji stoljećima nadsvodi pravoslavne manastire, katoličke crkve poput Svetog Marka u Veneciji, pa i džamije.

„To je jedan dio priče. Drugi je strukturalizam, tada je to bilo popularno, i ja sam se priklonio toj struji.“

U duhu strukturalizma radio je i neostvareni projekt za Zagreb. Odvodi me u sobu s maketama, pokazuje čeličnu biomorfnu instalaciju sa šarafima različitih veličina.

„Hajde, smijete se igrati!“ kaže i potom veselo gleda kako pomičem i premještam šarafe, mijenjam mu maketu. Taj zamišljeni Zagreb u njegovoj viziji uključuje i zanemarene obale Save u strukturu grada, premošćujući rijeku novom izgradnjom, uzdignutim heksagonalnim postamentima na koje se smještaju poslovni i stambeni tornjevi; prizemlja omogućavaju pješačku komunikaciju i povezanost dvaju obala, dok se kolni promet vodi na razini ispod. Struktura nije zadana, već nudi prostor rastu, umnažanju, prilagođavanju. Grad je velika kuća, kuća je mali grad, rekao je davno Alberti ono što je ponovljeno bezbroj puta i što je naposljetku, jedna velika istina.

„I tako ‘svakog jutra našeg života’ ova ‘kuća’ prima nas otvorena vjetru nekog drugog vremena čiji dah je može promijeniti. A drugo vrijeme sigurno će stvoriti svoje programe i svoje preokupacije koji će doista tu ‘kuću’ i mijenjati. Dah tog vremena možemo naslutiti.“ piše Andrija Mutnjaković u svojoj „Intencijskoj arhitekturi“ (Art studio Azinović, 2018.) uz ovaj projekt. Zastajem onda uz maketu stambenog naselja Petržalka u Bratislavi, zvjezdasti toranj od bijelog pleksiglasa smješten na fotelji.

„Projektirao sam smještaj za najmanje 300 000 stanovnika na što manjem prostoru. Zbog toga je takav oblik, cilj je smjestiti što više ljudi na jednom prostoru Ove praznine koje vidite,“ pokazuje između dugih ‘krakova’ „to su prazne površine za parkove, rekreaciju, sportske terene…“ Središnja jezgra sa zajedničkim sadržajima poput škole, vrtića, ambulanti i trgovina na sebe veže te krakove u kojima su smještene stambene jedinice. Pretpostavljao je da će biti raširena izgradnja laganim plastičnim materijalima i time lakša izvedba stotina katova visoke zgrade, pretpostavljao je uostalom puno toga, što je iz nekog razloga ostalo do danas nemoguće.

Zamišljao je nove gradove – Zagreb, Bagdad, Tel Aviv – s odvojenim kolnim prometom, upuštenim ili čak izdignutim od onog pješačkog i nisu to tek puste ideje, o svakoj je mogućnosti razgovarao s inženjerima i sve je to, tvrdi, itekako ostvarivo.

„Uglavnom ste radili međunarodne natječaje?“ pitam ga dok obilazimo njegovu arhivu, onu sobu do stropa ispunjenu uredno složenim tuljcima u kojima su crteži.

„Kad sam znao da ovdje ne bih nigdje prošao!“

Nevjerojatno detaljne, žive prostorne prikaze njegovih projekata uglavnom je crtala arhitektica izuzetnog senzibiliteta za crtež, Branka Kaminski. S njom je imao divnu suradnju, iako suradnjama nije bio sklon. „Nisam volio raditi u grupama, uvijek sam bio sam.“ U početku je radio s Julijem De Lucom, arhitektom modernističkog Mediterana za kojega je, poznavajući njegove projekte hotela Maestral u Brelima, rapskog Internacionala ili dubrovačkog Belvederea, teško povjerovati da je rodom iz Iloka. Jedan od prvih natječaja koje su radili bio je i onaj za obnovu pročelja Name u Ilici 4, na kojemu su dobili prvu nagradu te obnovu i izveli 1956. godine, netom po završetku studija.

S Ivom Gattinom surađivao je kratko u narednim godinama. Ta će suradnja biti zapamćena najviše po projektu „socijalističkog Disneylanda“, kada su organizirali doček Djeda Mraza u okviru zagrebačkog Sajma. Tribine su načinili od skela, kao posvetu socijalističkoj graditeljskoj ekspanziji – poznata je priča kako je UDBA zavirila u svaku cijev prije nego su bile postavljene, da se unutra ne bi slučajno našao eksploziv. Radio je i s Aleksandrom Srnecom na natječaju za Lenjinov spomenik u Beogradu, a umjetnik mu je izradio i vizualni identitet za projekt središta Tel Aviva.

Ime Andrije Mutnjakovića veže se pojam „kinetičke arhitekture“ – arhitekture visoko-tehnoloških sklopova, kuća u kretanju, u mijeni, gdje je program iznad forme, a sama forma nikada nije konačna.

„Još sam na studiju radio te svoje lude projekte. I jednostavno nastavio.“ Daje mi u ruku metalnu maketu svog Domobila, dopola otvoren cvijet: „To je nova maketa, nedavno sam ju dao izraditi.“ Projekt kojega je počeo razvijati početkom šezdesetih. A danas, čitav nečiji životni vijek nakon, u ruke mi daje novu maketu.

Domobil je kuća-stroj – kao što su i automobil, zrakoplov, brod. Kuća prema tome ne bi trebala biti drugačija, reći će. „Život time neće postati neljudski. Ona snaga duha koja je humanizirala sve strojeve humanizirat će i kuću-stroj.“ stoji uz projekt. Ne trebamo se mi prilagođavati kući, već kuća nama, navodi Andrija Mutnjaković i projektira takvu kuću na kružnoj osnovi, s pogonima smještenim pod zemljom, koji napajaju sustav vodilica i nosača, pomične su hodne plohe i cijela ta pokrovna ljuska, onaj cvijet ili sklop krila. Pokrov zapravo čine 14 lepezastih lamela učvršćenih u središte kuće, odakle se mogu u potpunosti rotirati te podizati na bilo koju visinu. U tom središtu se nalazi utilitarna jezgra s kupaonicama, kuhinjom i komandnom kabinom. Promjenom pokrova, hodnih ploha te pregradnih zidova mijenja se pojavnost i način korištenja kuće, ona postaje podređena stanaru. Ima li što humanije od toga!

Princip pomičnih lamela iskoristio je i na projektu za Katedralu svetog Petra u Splitu, nadsvođenu kinetičkom kupolom koja se rastvara i okružuje svetište otvoreno nebu. Poznat je i projekt kinetičke vile Ornitottero, ovaj put s tlocrtnom osnovom koja zaziva renesanse omjere, simetričnu i odmjerenu stambenu arhitekturu Andree Palladija. Projektirao je i venecijansku Kuću-cvijet – ipak je cvjetna gotika u srži venecijanskog graditeljstva. „Ovo Vam je isto zgodna igračka.“ pokazuje mi maketu, gdje se cvjetasta krovna struktura mijenja ubacivanjem metalne kuglice u središte. Ipak je u Veneciji Faust Vrančić objavio svoju knjigu „Machine nuove“ s nacrtima svojih inovacija, mostova, mlinova, crkvi, padobrana, plovila… Još u 16. stoljeću, Vrančić je spoznao ljudsko u izradi strojeva, nužnu vezu tehničkog znanja i njegova odjeka u praksi. Spoznali su to i ruski konstruktivisti, a usudit ću se reći, i gospodin Mutnjaković sa svojih osamnaest godina i tom jednom knjigom u rukama, makar i nesvjesno.

Popis radova je puno duži nego što bi ovdje stao. Pitam ga misli li da je to izvedivo, može li zaista zamisliti takav način stanovanja kao općeprihvaćen?

„Zašto ne, što je sve tehnologija izvela, nije to ništa tako komplicirano!“

„Ne mislim na tehnologiju.“ kažem.

„A ljudi! S ljudima je svakako teže nego s tehnologijom. Ne, ne vjerujem da će to tako brzo prihvatiti. Ljudi vole konvenciju i tu se ne može puno.“

A danas, ima li prostora za takvo razmišljanje u ovim okvirima struke?

„Nitko danas više ne projektira fasade. Imamo na izbor bezbroj industrijskih proizvoda i projektiranje fasade svodi se na puki odabir. Konstrukcije ne rade arhitekti – nije konstrukcija samo stup i greda, to je umjetnost za sebe. Mi smo bez problema radili složene konstrukcije, to je bilo neodvojivo od programa. Danas je to sve gurnuto građevinarima. Arhitektura je u krizi jer je izgubila arhitekta. Ova zgrada u kojoj sjedimo bila je među prvima koje su složene od predgotovljenih panoa, dovezeni su takvi na gradilište i montirani. Danas je to praksa, nema više zidanja u klasičnom smislu. Druga je stvar onda egzibicionistička arhitektura, kakvu radi naprimjer Ghery. To je jedan drugi svijet, to je arhitektura radi atrakcije. Nije to nužno negativno – nije li i Sveti Petar u Rimu atrakcija? To su dva smjera koja danas postoje i nikada u arhitekturi nije bila takva polarizacija kao danas. Morate se opredijeliti samo za jedno. Pitanje je onda na što se arhitekt opredjeljuje, biti graditelj ili biti vizionar?“

Za što bi se on sam opredijelio – potpuno je jasno.

Ipak: „U osnovi svega je grad.“ kaže. Izvlači crteže svog najdražeg projekta, to je onaj za Novi Osijek na sjevernoj obali Drave – njegova ga je generacija zamišljala, a moja odrasla uz priču da ćemo i mi imati taj Novi Osijek, kao što je Novi Zagreb. Danas je izvjesno da od njega neće biti ništa osim postojećih sportskih i rekreacijskih sadržaja (što možda i nije loš ishod). Njegov je Novi Osijek nastao kao odgovor na ukorijenjenu klasnu segregaciju stambenih zona, u vrijeme kada jedan dio kapitala osigurava država dodjeljivanjem stanova radnicima i zaposlenicima državnih poduzeća u namjenski izgrađenim naseljima, dok su drugi dijelovi grada naseljeni onima koji vlastitim sredstvima osiguravaju taj kapital, odnosno kupuju stanove i parcele svojim novcem ili uz posredstvo banke. Ta segregacija stambenog prostora dalje uvjetuje prostorno planiranje i po drugim namjenama, jaz se tako produbljuje. Što bi onda trebalo napraviti? Planirati stanovanje dostupno svim građanima, omogućiti zgrade u kojima neovisno o izvoru financiranja mogu živjeti građani različitih socijalnih pozadina. Stvoriti okvir, modularnu shemu od koje će pojedini građanin ili poduzeće otkupiti dijelove, dopustiti slobodu pri oblikovanju. Plan je uputa, nije diktat.

„Ovo je programirano za 30 000 stanovnika.“ pokazuje mi nacrt iz 1983. godine „To su nizovi zgrada do tri kata, svaka ima i svoj predvrt i svoj vrt iza. Svatko ima pravo izgraditi svoju kuću, a ne da mu neki arhitekt napravi kutiju šibica. Postavlja se pitanje može li se prepustiti pojedincu da gradi grad? Ali Dubrovnik su izgradili pojedinci. I osječku secesiju također. Ako pogledate Europsku aveniju u Osijeku – postojao je dogovor, ideja, trgovci su izgradili svoje kuće i sve su ujednačene, sve u duhu secesije. A svatko je gradio za sebe. Ako postoji kultura građenja, to je moguće. I ovo je iluzija, kao što je i kinetička arhitektura iluzija. Ovo je možda i teže izvesti nego kinetičku arhitekturu!“

Novi je grad podijeljen u tri rajona gdje su stambene jedinice grupirane oko javnih sadržaja. I ovdje je promišljen promet: garaže su postavljene iza kuća, ulice su pješačke i proširuju se u zajedničke, javne prostore nalik trgovima. Izgrađen na praznom, brisanom prostoru, plan grada je geometrijski, u pravilnom rasteru, dok su njegovi segmenti organični, taj novi grad ima nešto blisko i poznato, uske izdužene parcele, svaka kuća sa svojim ulaznim predvrtom i vrtom iza. „Što je to nego gradnja jednog ravničarskog sela. To je naša Ružina ulica.“ kaže Andrija Mutnjaković, arhitekt, istraživač, promatrač, čitatelj, kaže s dječačkom radoznalošću i zaigranosti u svojoj 95. godini, kaže ponovno: „Ništa ja to nisam izmislio.“