U Večernjem listu od 29. listopada 2021. objavljen je tekst Nikole Albanežea, upravitelja Strossmayerove galerije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pod naslovom Akademijina Mlada patricijka nepotrebno uzburkala kulturnu javnost:
Utvrđivanje vlasništva nad slikom Mlada patricijka autora Vlahe Bukovca (naslikane 1890. u Parizu) izazvalo je nesporazume pa stoga i prijepore između dviju ustanova – Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (NMMU).
Kako bi se razjasnile nedoumice koje su posljedica različitoga tumačenja povijesnih činjenica, valja ne samo jasno i nedvosmisleno izložiti (I.) njihovu genealogiju, nego i naglasiti (II.) što obje strane očekuju, kakav točno ishod priželjkuju.
Kada govorimo o sklopu povijesnih činjenica, kao najbitniju valja izdvojiti ishodišnu na koju se nadovezuju sve koje su potom uslijedile: biskup Josip Juraj Strossmayer, utemeljitelj Akademije, darovao je Bukovčevu sliku Mlada patricijka HAZU (tadašnjoj JAZU) 1891. godine. Tu Strossmayerovu odluku i čin, dakako, nitko ne spori. Različito tumačenje nastaje tek nakon prenašanja slike u Modernu galeriju. Moderna galerija se tada nalazila pod nadležnošću Akademije i u pravnom pogledu nije bila samostalni subjekt. Dokument naslovljen „Uprava Strossmayerove galerije, Zagreb“ i datiran „22. VIII. 1947.“ sasvim je jasan i može ga se smatrati reversom – pismenom potvrdom kojom se jamči povratak onoga što je posuđeno; u njemu piše: „Potvrdjuje se da je Moderna galerija u Zagrebu primila na pohranu, izlaganje i upravu umjetničke predmete koji su vlasništvo Strossmayerove galerije u Zagrebu“. U popisu koji slijedi (među više stotina umjetnina) pod br. 291 navodi se „Patricijka“ Vlahe Bukovca.
U međuvremenu je Moderna galerija – odlukom od 1973. godine o tadašnjoj „ourizaciji“ – postala samostalna ustanova; to, međutim, ne znači i nikako ne može značiti da su i umjetnine koje su se u tom trenutku zatekle u MG promijenile vlasnika.
Korisno je podsjetiti na tekst Vinka Zlamalika, dugogodišnjeg upravitelja Strossmayerove galerije, koji je u katalogu izložbe „Sto godina Strossmayerove galerije“, u poglavlju „Donacija jugoslavenski i slavenski umjetnici“ izložio povijest djelovanja dviju ustanova koja ih blisko povezuje još od trećeg desetljeća (20. stoljeća) kada je „Značajan broj slika i skulptura modernih umjetnika (…) potakao JAZU da se u okviru Strossmayerove galerije formira Odjel za modernu umjetnost kao i posebna grafička zbirka. (…) Dana 2. svibnja 1934. godine Uprava JAZU utanačila je sporazum s delegatima „Hrvatskog društva umjetnosti Strossmayer“ da u Modernu galeriju ‘… uđu sva ona djela što će ih nabavljati: banovina, općina grada Zagreba, Hrvatsko društvo umjetnosti Strossmayer (HDUS) i Strossmayerova galerija slika. Poslije izvjesnog vremena (koje će se još tačnije odrediti) prelazila bi djela iz MG u Strossmayerovu uz neosporno sačuvano pravo vlasništva navedenih ustanova‘. Pri tome je dogovoreno da u Strossmayerovoj galeriji ostanu sva djela hrvatskih umjetnika nastala prije godine 1914. i djela mrtvih umjetnika. ‘Izlučena djela predat će se Modernoj galeriji privremeno do kraja godine, uz potrebno osiguranje i čuvanje prava vlasništva’. Tako je godine 1934. započela redovna djelatnost MG kao zasebne ustanove u prostorijama nekadašnjeg Seljačkog doma na Zrinskom trgu 12. Propozicije ocrtanog utanačenja striktno su poštovane“.
Zatim u godini 1947. dolazi do temeljite promjene u statusu i djelovanju Moderne galerije. Zlamalik izvještava: „Predsjedništvo JAZU donijelo je odluku ‘… da u Akademijinoj zgradi ostane samo Galerija starih majstora, a da se majstori XIX. I XX. vijeka izlože u zasebnoj Galeriji modernih majstora’ te naglašava (u kontekstu jubilarne izložbe 1984. godine): „nužno je upozoriti na to da su brojni antologijski ostvaraji, premda vlasništvo Strossmayerove galerije, ostavljeni u nedavno za javnost otvorenoj stalnoj postavi Moderne galerije“.
Nakon genealogije događaja i odluka relevantnih za donošenje zaključka o vlasništvu nad umjetninom, nimalo manje važno nije naglasiti koja su očekivanja dviju strana. Naime, HAZU smatra kako je dovoljno utvrditi pravo vlasništva što znači da bi slika i nadalje ostala izložena u NMMU.
Utvrđivanje vlasništva služi da istaknemo ulogu provenijencije – kako se u stručnoj terminologiji povijesti umjetnosti naziva utvrđivanje povijesti pojedine umjetnine; drugim riječima, koje je njeno porijeklo, odakle ona potječe i gdje se je sve nalazila tijekom svoga trajanja sve do aktualnoga trenutka – jer je ona od temeljne važnosti za svaki razgovor i razmatranje predmeta o kojemu je riječ. Tu važnost naglašavamo ne samo u pravnom nego i u kulturološkom pogledu. Premda su autori i njihova djela nedvojbeno od primarnoga interesa, popratni sklop koji čine društvene okolnosti, mecene ili naručitelji djela, galeristi i kolekcionari, kao i načini ulaska u javne zbirke (bilo to darovnicama ili otkupom), nikako ne može biti zanemaren u bilo kojoj kulturno uređenoj sredini.
Polazeći od navedenih premisa, slučaj Mlade patricijke Vlahe Bukovca, odnosno sukob oko vlasništva nad njom, pokazuje se potpuno izlišnim, za njega pravoga razloga nema. Naime, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ne zahtijeva, niti je u ijednom trenutku zahtijevala, oduzimanje umjetnine iz prostora NMMU gdje je ona izložena na razgledanje posjetiteljima Muzeja. Radi se isključivo o utvrđivanju vlasništva, a to nipošto nije isto. I zato HAZU može samo ponoviti: ukoliko postoji minimum spremnosti na suradnju koja uključuje obvezu poštivanja pravomoćne sudske presude u korist HAZU, onda slučaj Mlade patricijke neće izazivati daljnje nepotrebne prijepore između dviju ustanova, pa tako ni u hrvatskoj javnosti.
Nikola Albaneže,
upravitelj Strossmayerove galerije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti