Meni osobnih stranica


akademik Matko Peić, književnik

Datum rođenja:

  • 10.02.1923

Mjesto rođenja:

  • Požega

Datum smrti:

  • 30.10.1999

Mjesto smrti:

  • Zagreb

Akademske titule:

  • akademik
  • doktor znanosti
  • professor emeritus

Institucije:

  • redoviti profesor - Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu
  • professor emeritus - Sveučilište u Zagrebu

Članstvo u Akademiji:

  • redoviti član - Razred za književnost (24.07.1991. - 30.10.1999)
  • izvanredni član - Razred za književnost (07.06.1977. - 24.07.1991.)

Akademik Matko Peić, prof. dr. sc., akademski slikar, povjesničar umjetnosti i književnik,

Rođen: Požega, Hrvatska, 10. II. 1923.umro: Zagreb, 30. X. 1999.

Redoviti profesor Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Izvanredni član 7. VI. 1977.,redoviti član 24. VII. 1991. U Razredu za književnost HAZU.

 

Natuknica akademiku Peiću u Hrvatsko enciklopediji

Peić, Matko, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i slikar (Požega, 10. II. 1923 – Zagreb, 30. X. 1999).

Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 1946 (V. Bečić i Lj. Babić) te 1951.povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. Doktorirao temom o književnom djelu A. Kanižlića.

Radio je kao knjižničar u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, predavao u Školi primijenjene umjetnosti, na Akademiji za primijenjenu umjetnost, a od 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (od 1996. profesor emeritus). Redoviti član HAZU bio je od 1991.Peićev stvaralački put, u kojem su se likovne teme prepletale s vlastitim književnim stvaranjem, jasno je postavljen već u mladenačkim radovima. U Spomenici hrvatskog junaka (1941) predstavio se i kao prozaik (crtica Did Stipa-lugar), kao pjesnik (Utravi, Sam, Tiha čežnja) i kao likovni kritičar. Poslije se posvetio uglavnom likovnosti. Istraživao je slikarstvo i kiparstvo, poglavito sjevernohrvatsko (Hrvatski slikari i kipari: Slavonija – Srijem, 1969), te europsku umjetnost (Francuski slikari XVIII.stoljeća, 1967). Od 1950. objavljivao je likovne kritike i eseje u Vjesniku, Glasu Slavonije, Večernjem listu, Republici, Bulletinu HAZU i dr. Pisao je monografije umjetnika (Slava Raškaj, 1957; Nikola Mašić, 1958; Josip Račić, 1985) i gradova (Požega, 1977) te kataloge izložaba (V. Becić, 1981; O.Mujadžić, 1992., i dr.). U akvarelu, gvašu i tušu lapidarnim slikarskim izrazom i svijetlim tonovima stvarao je portrete te voluminozne ženske aktove. Na sebe kao književnika upozorio je 1967. knjigom putopisa Skitnje, koju su kritičari proglasili književnim događajem. Sljedeće godine, kao poseban otisak Rada JAZU, s popratnom bilješkom M. Matkovića, pojavio se i manji dio, oko stotinjak kraćih Peićevih mladenačkih pjesama. U njima se, tematski vezanima za rodnu Slavoniju, daje naslutiti autorova sposobnost stvaranja nesvakidašnjih analogija koje će do izražaja doći upravo u putopisima, u kojima je jednostavnim izrazom i posebnom senzibilnošću uspio spojiti slikarsko oko s pjesničkom maštom. Peić se impresionističkim doživljajem upuštao u lucidno spajanje nespojivoga gradeći cjelovite slike krajeva kojima je prolazio. I dok je u Skitnjama, a i u Ljubavi na putu: od Drave do Jadrana (1984) ponajprije slikar, u putopisnoj knjizi Crno zlato (1974), nastaloj u razgovorima s naftašima, slikarskom se rukopisu pridružio i dokumentaristički. Kulturološko-reportažna tehnika osjeti se i u putopisima Jesen u Poljskoj (1969) i Evropske skitnje (1985). Neovisno o tonovima koji u tekstovima prevladavaju, Peićevi su zapisi zauzeli visoko mjesto u kontekstu hrvatske putopisne književnosti.

 

NATUKNICA Matku Peiću u Proleksis enciklopediji Peić, Matko, hrvatski putopisac, povjesničar umjetnosti i feljtonist (Požega, 10. II. 1923 – Zagreb, 30. X. 1999).

Nakon školovanja u rodnome gradu, diplomirao 1947. na Akademiji likovnih umjetnosti i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1956. profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, od 1991. redoviti član HAZU. Objavio niz monografija o slikarima (Slava Raškaj, 1957; Vanja Radauš, 1965; Vladimir Becić, 1966; Francuski slikari XVIII. stoljeća, 1967) te udžbenika iz likovnih umjetnosti (Pristup likovnom djelu, 1968; Susret s umjetničkim djelom, 1968). Prozu i poeziju počeo pisati još u 1940-ima, no najpoznatiji je kao osebujni putopisac, koji povezuje pjesnički dar i slikarsko opažanje (Skitnje, 1967; Ljubav na putu – od Drave do Jadrana, 1984;Crno zlato, 1974; Jesen u Poljskoj, 1969; Evropske skitnje, 1985). Pisao i pjesme (Lirika, 1968) i feljtone (Požega: eseji, feljtoni, putopisi, 1995).NATUKNICA Matku Peiću u Krležijani PEIĆ, Matko, slikar, povjesničar umjetnosti i književnik (Slavonska Požega, 10. II. 1923). Diplomirao slikarstvo 1947 (V. Becić, Lj. Babić) i povijest umjetnosti u Zagrebu (Barok i rokoko u djelu A. Kanižlića, disertacija, 1971); predavao na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Piše eseje o hrvatskim slikarima i kiparima XIX. i XX. st. (H. von Hötzendorf, A. Waldinger, G. Poša, B. Petrović, M. Kraljević), objavljuje studije i monografije u Zagrebu (Nikola Mašić, 1958; Vanja Radauš, 1965; Vladimir Becić, 1966; Vojnović i likovne umjetnosti, 1981; Slava Raškaj, 1985; Račić, 1985) i u Osijeku (Hrvatski slikari i kipari, Slavonija-Srijem, 1969; Vladimir Filakovac, 1972; Umjetnost u Slavoniji i Baranji, 1980) i književne radove (Skitnje, 1965; Lirika, 1967; Crno zlato, 1974; Ljubav na putu, 1984; Evropske skitnje, 1985. i dr.).Iz u cjelini neobjavljena rukopisa (Krleža i likovne umjetnosti) objavio je odlomak pod naslovom Himna u čast slobodnog osjećaja - Pan i slikarstvo (Republika, 1968, 7). Ističući da je »Krleža tip književnika kojem je korijen talenta u vizualnom, kao što je bio slučaj s Baudelaireom, Rimbaudom i Proustom, a kod nas s Vidrićem i Matošem«, Peić analizira poetsko-pikturalna obilježja Pana (»ekstaza neopterećena vida«) ali i prožimanje slikarstva i muzike u toj poemi M. Krleže koji je svojim pjesničkim izrazom ostvario u hrvatskoj književnosti »do tada nepoznate poetske valeure« (»boje pjevaju«, »ples ljubičastih sjena«, »modri psalam jesenje tišine«) te zaključuje: »Sve što je Krleža imao poetski reći u Panu govorio je kroz elemente skoro svih umjetnosti, ali ono najhitnije akcentirao je doista slikarstvom.« Krležino slikanje riječima analizirao je i u Podnevnoj simfoniji (Revija, Osijek, 1968, 5).

 

Prilog o Matku Peiću u prigodi 90. obljetnice rodjenja (Knjiznica Kutina)

 

Matko Peić jedan je od najplodnijih hrvatskih pisaca eseja, putopisa, studija i kritika. Rođen je 10.veljaèe 1923.godine u Požegi. Posebno je zanimljivo da je Peićveć s četiri godine počeo učiti francuski jezik . Dječačku narodnu osnovnu školu“Petar Zrinski” polazi od šeste godine, a realnu Gimnaziju u Požegi završava s nepunih osamnaest godina . U Gimnaziji se ističe seminarskim predavanjima, ali i slikarskim radovima. Dio svog pjesničkog i proznog stvaranja, pa i neke crteže i akvarele, objavljuje u prigodnoj publikaciji “ Hrvatski junak” 1941. godine. U jesen 1941. godine primljen je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Likovnu akademiju završava 1947. godine kada upisuje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij povijesti umjetnosti i kulture koji je završio 1951. godine. Za vrijeme studija počinje objavljivati književne i stručne radove o umjetnosti i kulturi u tadašnjoj periodici. Od 1947. do 1951.godine radi kao bibliotekar na HAZU. Godine 1955. studira u Parizu kao stipendist francuske vlade – na Sorboni i specijalizira u Londonu – British Museum. Putuje cijelom Europom, Azijom, Afrikom. Naravno, proputovao je i čitavu Hrvatsku, sve njene krajeve. Uz književni i slikarski rad, likovni je pedagog, redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1958. godine. Doktorat znanosti stekao je 1971. godine obranivši disertaciju “Baroki rokoko u djelu Antuna Kanižlića 1699.-1977.” Član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je 1977. godine. Za svoje stvaralaštvo Matko Peić dobio je dvije velike nagrade: Nagradu grada Zagreba za knjigu Skitnje i nagradu za književnost “Ivan Goran Kovačić” za Europske skitnje. U Požegi mu je 1973. godine predano prvo Priznanje “Miroslav Kraljević” koje se dodijeljivalo za istaknutu novinarsku, publicističku i grafičku djelatnost.

 Matko Peić (1923.-1999.)

 

Putopisac ,pjesnik, povjesničar umjetnosti, slikar, feljtonist. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1947. u klasi Ljube Babića i Vladimira Becića. Nakon toga se zaposlio kao knjižničar u Strossmayerovoj galeriji HAZU. Diplomiravši istodobno  i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu postaje prvi honorarni predavač na Školi  primijenjene umjetnosti,a 1956. zapošljava se na Akademiji likovnih umjetnosti na kojoj je , kao redoviti profesor  i umirovljen 1996. godine. Iako je bio poznat prvenstveno kao likovni kritičar Peić se ogleda i u drugim žanrovima . Njegovi putopisi ocrtavaju svu pronicljivost likovnjačkog oka, u čemu spretno pronalazi analogije  između prirode i odraza ljudskog duha. Pišući pjesme i slikajući akvarele također dočarava jedinstvo čovjeka i prirode. Autor je također čitavog niza monografija o hrvatskim slikarima.

Hommage Matku Peicu

POŽEGA, 9. veljače - Točno 10. veljače 1923. godine u Požegi je rođen Matko Peić, veliki zaljubljenik u Požegu i Vallis aureau, a ciji je stvaralacki opus od gimnazijskih dana u Požegi do smrti vezan velikim dijelom za rodni grad. Iza akademika Matka Peića jednoga iz plejade hrvatskih velikana duha, slikara, povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara ostali su nezaobilazni putopisi, eseji, feljtoni i poezija, a njegov hedonizam i kontemplacija ponajbolje su se pronašli u poznatim Peićevim >Skitnjama<.

Požega je desetljećima bila puna Matka Peića, no i on je bio pun Požege, a sve sto je napisao bila je oda životu, ali i čovjeku. U opusu Matka Peića sveučilišnog profesora i akademika ostalo je 35 knjiga, vise od 1000 putopisa i eseja, te brojne, još nedovoljno poznate slike. Za Požegu, grad

njegove mladosti i ljubavi njegova života Matko Peić je zapisao: >Za mene Požega predstavlja najdublji inspirativni činilac u mom radu i to kao slikara i kao književnika. U Požegi sam stekao svoju metodu osnovanu na karakteristikama požeškog pejzaža.