Meni osobnih stranica


akademik Frano Parać, skladatelj

Datum rođenja:

  • 1948

Mjesto rođenja:

  • Split

Adrese:

  • Adresa: Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU, Zrinski trg 11, 10000 Zagreb

Telefoni:

  • Telefon: +385(0)14895160

E-mail adrese:

Akademske titule:

  • akademik (29.05.2008. - ...)
  • profesor

Institucije:

  • redoviti profesor - Muzička akademija u Zagrebu

Funkcije u Akademiji:

  • tajnik - Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju (01.01.2011. - ...)
  • zamjenik predsjednika Odbora - Odbor za Statut (30.09.2015. - ...)

Članstvo u Akademiji:

  • redoviti član - Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju (29.05.2008. - ...)
  • član suradnik - Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju (03.12.1992. - 29.05.2008.)

Frano Parač (r. 1948.), diplomirao je kompoziciju na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu Stanka Horvata, a usavršavao se kod
Marina Zuccherija u Milanu u Studio di fonologia musicale della RAI. Od 1978. predaje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, najprije
teoretske predmete, a potom kompoziciju. Od 1992. redoviti je profesor, a dva je puta (1985. - 1987. i 2002. - 2007.) bio dekan te je zaslužan za izgradnju nove zgrade Muzičke akademije u Zagrebu. Bio je dugogodisnji član Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje RH, a od 2006. - 2007. i njen Predsjednik. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i odličja, uključujući nagrade Josip Štolcer Slavenski (1979. i 2001.); nagrade HAZU (1993. i 2001.); diskografske nagrade Porin (1994.,1996., te 2015. za Zivotno djelo); nagradu Medugorje (1994); Judita (2000.); Peristil (2000.); Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja (2001 .); Vladimir Nazor (2001.); Nagradu hrvatskog glumišta (2001.) te odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića kao i Spomenicu Domovinskog rata 1990. - 1992. Od 1992. je clan suradnik, a od 2008. godine redoviti član HAZU. U razdoblju od 2011. - 2018. obnašao je funkciju tajnika Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU.

Važnije skladbe:
Muzika za gudače (1980)
Muzika za gudače i čembalo (1983)
Opera “JUD|TA" (2000)
Gloria za bariton zbor i orkestar (1994)
Balet “CARMlNA KRLEŽIANA" (1985)
Simfonija (1992l1993)
Koncert za violončelo i orkestar (2015)
Serenade za gudače (1991)
Dona nobis pacem za zbor a cappella (1993)
Koncert za violinu i gudački orkestar (1986)
Sonata za violinu i klavir (1992)
Ples barunice za klavir (1990)
Koncert za rog i orkestar (1996)
Missa Maruliana za sole, zbor i orkestar (1993)
Memorie za mezzosopran i komorni ansambl (2011)
Koncert za violinu, violu i gudace (2008)
Ruke za zbor a cappella (2017)
Sarabanda za orkestar (1982)
Collegium vocale za šest pjevača a cappella (1979)
Gudački kvartet (1990)
Muzika za gitaru (1996)
Usnula statua za zbor a cappella (2018)
Diptih za tri gitare (2009)
Kompozicija za dva zbora a cappella (1977)
Pastorala za orgulje (1987)
Fortunae Rota za zbor a cappella (2014)
Kvartet za klarinet, violinu, violonéelo i klavir (1991)
Pacem za zbor i gudace (1994)
Muzika za orkestar 1985)
Scherzo za puhački kvintet (1985)
Oboe sommerso za mezzosopran i komorni ansambl (1973)
Ed e subito sera za tri grupe pjevača i simfonijski orkestar (1974)

Skladbe su mu izvodene u Europi, Aziji, Australiji, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi, a od važnijih glazbenih srediéta treba izdvojiti izvedbe u Parizu, Londonu, Beču, New Yorku, Moskvi, Pekingu, Bruxellesu, Sydneyu itd... 

O njegovu opusu ugledna muzikologinja dr. Eva Sedak zapisala je: "U estetičkoj, skladateljsko-tehničkoj i svakovrsnoj drugoj rastresitosti

glazbe s posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća hrvatski je skladatelj Frano Parać uspio pronaći svoje prepoznatljivo mjesto zahvaljujući nepogrešivom glazbeničkom instinktu, vještom rukopisu i jasno iskazanom uvjerenju da "umjetnik mora dići svoj glas, jer je buka oko njega postala prevelika." Prkoseći joj, Parać oslonac nalazi u krizom nedotaknutim predjelima glazbene prošlosti: u ritamskoj stabilnosti baroka, ne u dramatici njegova kontrapunkta, u formalnoj jasnoći klasike, ne u čvoristima njezinih tematskih sukoba, u emocionalnoj otvorenosti romantike, ne u njezinim tonalitetnim dvojbama. Otkrivajući svakim djelićem svog opusa nedvojbenost tih polazišta, Parać unaprijed ukida potrebu rasprave o ‘novom’ i ‘starom’, ‘povratku’ i ‘napretku’ te sa tako očišćenog, neutralnog terena kreće na posve osobno putovanje glazbom otkrivajući, spontano, s veseljem, gotovo u igri, poneki njezin skriveni rukavac, iznenadni obrat, svježi odjek. Čini to s mediteranskim osjećajem za mjeru — jednako pri efektnim gradacijama u scenskim (balet Carmina Krležiana, opera Judita), vokalno-instrumentalnim (Ed é subito sera, Missa Maruliana, Gloria), orkestralnim (Simfonija, Sarabanda), ili koncertantnim ostvarenjima, kao i u odlomcima intimne sabranosti u solističkim i komornim partiturama, medu kojima brojem prednjače one za gudače te u smirenim pasažama skladbi za zbor bez pratnje (Kompozicija za dva zbora a cappella, Collegium vocale, Dona nobis pacem). A cini to i s izrazitim smislom za kontinuitet, kako unutar vlastita opusa, tako i za onaj glazbene tradicije kojoj pripada.“

 

Opširnije podatke pogledajte ovdje

 

 


novelirano: 27. srpnja 2010
urednica