Meni osobnih stranica


akademik Aleksandar Flaker, književnik

Datum rođenja:

  • 24.07.1924

Mjesto rođenja:

  • Bialystok (Poljska)

Datum smrti:

  • 25.10.2010

Mjesto smrti:

  • Zagreb

Akademske titule:

  • akademik
  • doktor znanosti
  • professor emeritus

Institucije:

  • redoviti profesor u miru - Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
  • professor emeritus - Sveučilište u Zagrebu
  • dopisni član - Slovenska akademija znanosti i umjetnosti (23.04.1987. - 25.10.2010.)

Članstvo u Akademiji:

  • redoviti član - Razred za književnost (24.07.1991. - 25.10.2010)
  • izvanredni član - Razred za književnost (06.06.1975. - 24.07.1991.)

 

Rodjen: Bialystok, Poljska, 24. VII. 1924.umro: Zagreb, 25. X. 2010., redoviti profesor Filozofskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu (1969.-1989.), profesor emeritus Sveučilista u Zagrebu (2002.), izvanredni član Akademije u Razredu za književnost (1975.), redoviti član 24. VII. 1991., dopisni član izvan radnog sastava SAZU u Ljubljani (1987.), dopisni član Poljske akademije umjetnosti u Krakowu, pocasni član Mađarske akademije znanosti u Budimpesti.

Nagrada (1984.) "Vladimir Nazor" za životno djelo, nagrada (2009.) "Kiklop" nakladnika Republike Hrvatske za zivotno djelo.

Natuknica A. Flakeru u Hrvatskoj enciklopediji:

Flaker, Aleksandar, hrvatski književni povjesničar i teoretičar (Białystok, Poljska, 24. VII. 1924 – Zagreb, 25. X. 2010).
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio studij slavistike 1949., doktorirao 1954 (Pravaštvo i ruska književnost) te bio dugogodišnji profesor rusistike (od 2002. profesor emeritus). U hrvatskim i inozemnim časopisima objavljivao je književnokritičke i književnopovijesne radove iz područja rusistike, teorije i poredbene literature te hrvatske književnosti, a kao gost-profesor predavao na mnogim europskim i američkim sveučilištima. Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo dobio je 1984., a od 1991. bio je redoviti član HAZU. Kao stručnjak za povijest ruske i sovjetske književnosti, objavio je niz znanstvenih studija i eseja o ruskim realistima (N. V. Gogolj, I. S. Turgenjev, F. M. Dostojevski, A. P. Čehov, L. N.
Tolstoj) i sovjetskim piscima (A. A. Blok, V. V. Majakovski, B. L. Pasternak, M. A. Šolohov i dr.). Uz teorijsko-metodološke tekstove i komparativna proučavanja uglavnom slavenskih književnosti, Flaker je objavio i više studija i eseja iz hrvatske književnosti: o A. Kovačiću, M. Krleži, A. Cesarcu i dr. Poseban je doprinos dao problematici periodizacije hrvatske književnosti i stilskih razdoblja od romantizma do suvremenosti (Stilovi i razdoblja, sa Z. Škrebom, 1964). Polazeći od ruskog formalizma i strukturalizma te metode poredbenog proučavanja književnih pojava, izgrađivao je i vlastite metodološke postupke: načelno opredijeljen za analitičko otkrivanje stilskih i strukturalnih obilježja književnih ostvarenja, djelo sagledava i šire, u njegovoj povijesnoj i društvenoj funkciji i procesima.
Posebnu je pozornost posvetio pitanjima avangardizma u europskoj i hrvatskoj književnosti, i teoretski i književnopovijesno (Poetika osporavanja, 1982), a podosta je prostora posvetio i fenomenu tzv. proze u trapericama (Proza u trapericama, 1976). Urednik je višesveščanoga Pojmovnika ruske avangarde, priredio je više antologija i izbora ruske književnosti te zbornika, a prevodio je djela Majakovskoga, J. K. Oleše, V. A. Kaverina i dr.

Ostala djela: Suvremeni ruski pisci(1962), Književne poredbe (1968), Stilske formacije (1976), Ruska avangarda (1984), Nomadi ljepote (1988), Riječ, slika, grad(1995), Književne vedute (1999) i dr.

Biografija akademika A. Flakera u Krležijani

FLAKER, Aleksandar, slavist i povjesničar književnosti (Białistok, 1924). Školovao se u Zagrebu, maturirao u Senju, diplomirao 1949. slavistiku u Zagrebu. Doktorirao 1954. tezom: Pravaštvo i ruska književnost, a 1957. habilitirao. Profesor ruske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predavač po pozivu na najistaknutijim evr. i amer. sveučilištima, sudionik mnogobrojnih međunarodnih slavističkih kongresa, član uredništva uglednih domaćih i stranih časopisa, član HAZU i počasni član Madžarske akademije znanosti. Znanstvenik iznimno široka interesa, koji seže od književnopovijesne i književnoteorijske problematike do poredbenoga proučavanja pojava iz ruske, hrvatske i ostalih slavenskih književnosti
XIX. i XX. st. kako u njihovu međusobnu odnosu, tako i u odnosu prema pojavama iz zapadnoevropskih književnosti. Urednik mnogobrojnih domaćih i inozemnih zbornika i serije Pojmovnik ruske avangarde.

Važnije knjige: Stilovi i razdoblja (sa Z. Škrebom), Zagreb 1964; Književne poredbe, Zagreb 1968; Stilske formacije, Zagreb 1976; Poetika osporavanja, Zagreb 1982; Ruska avangarda, Zagreb 1984; Nomadi ljepote, Zagreb 1988.Krleža je nedvojbeno središnja figura Flakerova dugogodišnjeg i predanog bavljenja hrvatskom književnošću. Prve interpretacije njegovih tekstova objavljene su u knjizi Književne poredbe, a u njima Flaker nastoji u dotadašnji uskovnacionalni okvir hrvatske književne historiografije uvesti poredbeni horizont, ali tako da analiza ne napusti specifično književno polazište. Tu mu očiti evr. doslusi Krležine poezije i proze pribavljaju važnu argumentacijsku potporu. Slijede daljnji prilozi evr. kontekstuiranju, prije svega Krležine proze - polemičke, esejističke, dnevničke, putopisne, novelističke, romansijerske - i to manje na razini u njoj
zastupljenih nazora, a više u perspektivi književnih postupaka, prostornog, vremenskog i likovnog ustrojavanja književnoga svijeta. Potkrepljujući i obogaćujući na taj način Flakerovu poredbenu metodu književnopovijesne periodizacije, K. je ujedno i problematizira. Pokazuje se, naime, ono što je Flaker otpočetka slutio, tj. da nikakva mreža paralelizama i analogija ne može iscrpsti »osporavateljski« potencijal velikog pisca. Polazeći od antimodelativnosti Krležina modela svijeta, Flaker otvara novo poglavlje svoga književnopovijesnog interesa: antiformativnu formaciju avangarde. Unatoč Krležinu odbojnu stavu prema evr. književnoj avangardi te naglašavanju potrebe njezine prilagodbe domaćoj književnoj tradiciji, Flaker strpljivom raščlambom njegova djela otkriva niz avangardnih značajki: od temeljnoga stava osporavanja i estetskog prevrednovanja, preko groteskno-karnevalske dehijerarhizacije, vremenskih i prostornih pomaka, simultanizacije, tehnika kolaža i montaže, sve do tzv. optimalne projekcije u budućnost oslonjene na kreativno-anticipacijski potencijal Krležinih »misaonih subjekata«. U kasnijim, intermedijalnim radovima, on također iscrpno pokazuje kako je Krležina proza na početku 30-ih godina prešla na tipično avangardan način iz glazbenoga u slikarsko polje, podjednako u svojim kompozicijskim sklonostima kao i u općoj konfiguraciji svoga svijeta. Osobito je u tome sklopu zanimljiva teza o »Krležinu Brabantu«, gdje se ishodišta jednoga važnog piščeva kronotopa pronalaze s jedne strane u Bruegelovu i Boschovu slikarstvu, a s druge strane u Erazmovoj Pohvali ludosti. Na to se nadovezuje druga Flakerova teza, o »dijalektu kao osporavanju«, koja iz analogije između Tilla Ullenspiegela i Petrice Kerempuha izvlači zaključak o Krležinu povjerenju u vitalnu snagu puka, što svojom energijom uzdrmava sve jalove međaše evr. visoke kulture te se time očituje kao uporište piščeve optimalne projekcije u budućnost.Sve to ipak još nije dovoljno da učini Krležu paradigmatičnim avangardnim književnikom, prije svega zbog njegova dvostruko usmjerenog inzistiranja na estetskoj funkciji književnosti: protiv avangardnoga »ikarskog poleta u prazninu« u
korist socijalnog angažmana, te protiv realističkog normativizma onodobne književne ljevice u korist slobode umjetnosti. Iako se nije mirio s tendencioznim književnim dogmama svojih političkih suputnika, K. se u svojim romanima ipak odužio izostalome (po njemu) hrvatskom realizmu, što pokazuje genealogijski ciklus o Glembajevima. No pritom Flaker ustraje na sljedećemu paradoksu: kao što K. nije mogao osporiti ništa - pa ni hrvatsku književnu tradiciju XIX. st. - a da od toga ipak nešto ne naslijedi, tako on nije mogao niti naslijediti ništa - pa ni evr. tradiciju genealogijskoga romana - a da to istodobno ne ospori.U kratkome, ali ključnome tekstu Flakerove životne zaokupljenosti Krležom, napisanome u povodu piščeve smrti (Krležina prekoračenja, u knj. Poetika osporavanja), K. nimalo slučajno postaje utjelovljenjem transgresije, koju Flaker očito drži samom supstancom književnosti. »Krleža je prekoračivao literarne modele, njegov se ,anti-model‘ prekoračiti ne može, upravo zato što je njegova književnost i njegova politika izrasla na prevladavanju književnosti, politike i života. Ni Galileja nije moguće oponašati, može se samo za njim ponavljati: A ipak se kreće!« Vl. Bi. |

Nekrolog A. Flakeru u PDF formatu autora akademika Josipa Užarevića

 


postavljeno: 6. prosinca 2017.
uredili Ivan Sesar i Željko Opačak