Meni osobnih stranica

Božidar Finka

akademik Božidar Finka

Datum smrti:

  • 17.05.1999.

Akademske titule:

  • akademik
  • doktor znanosti

Institucije:

  • znanstveni savjetnik u miru - Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu

Funkcije u Akademiji:

  • član - Predsjedništvo Akademije

Članstvo u Akademiji:

  • redoviti član - Razred za filološke znanosti (19.05.1988. - 17.05.1999.)
  • izvanredni član - Razred za filološke znanosti (07.06.1977. - 19.05.1988.)
  • član suradnik - Razred za filološke znanosti (06.06.1975. - 07.06.1977.)

Ro|en je 19. prosinca 1925. godine u Salima na Dugom otoku. [estorazrednu pu~ku {kolu zavr{io je u rodnom mjestu. Gimnaziju je polazio u [ibeniku, Krku, Zadru i Splitu. U Splitu je maturirao 1947. godine. Iste godine 1947./48. upisao se na slavisti~ku grupu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i diplomirao 1952. godine.

Prvo mjesto gimnazijskoga suplenta bilo mu je u Pazinu. Profesori A. Barac, J. Badali}, S. Iv{i} i drugi sje}ali su se toga marljivoga studenta i ubrzo je bio pozvan i primljen za asistenta u Institutu za jezik JAZU u Zagrebu (danas Zavod za hrvatski jezik). Marljiv, ustrajan, opredijelio se za dijalektologiju i redovito je bio na terenskim istra`ivanjima. Doktoriorao je iz dijalektologije 1960. godine disertacijom "Dugooto~ki ~akavski govori" i zatim izabran za znanstevog suradnika. Tih i idu}ih godina Bo`idar Finka se sav posvetio dijalketolo{kim i toponomasti~kim istra`ivanjima i u tom razdoblju objavio pedesetak znanstvenih i stru~nih priloga.

Godine 1966. izabran je za vi{eg znastvenog suradnika, a pet godina kasnije postaje znastvenim savjetnikom. Te 70-e godine najplodnije su godine u znansvenom radu akad. B. Finke. To je vrijeme nakon sudbine poznate Deklaracije o nazivu hrvatskoga knji`evnoga jezika, sudbine Hrvatskoga pravopisa kojemu je on bio suautorom, godine koje su svestrano obilje`ile znastveni profil akad. B. Finke.

Godine 1975. postao je ~lanom suradnikom JAZU. Dvije godine zatim izabran je za izvanrednoga ~lana, a godine 1988. redoviti je ~lan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U toj ustanovi obna{a du`nost tajnika Razreda za filolo{ke znanosti, ~lana Predsjedni{tva Hrvatske akademije, predsjednika njezina Odbora za dijalektologiju, ~lana nekoliko drugih odbora i povjerenstava te du`nost urednika nekoliko Akademijinih edicija. Njegov rad u okviru Hrvatske akademije golem je i prepoznatljiv.

Ovaj se jezikoslovac najvi{e i najbolje prepoznaje u dijalektologiji. Ve} zarana je spoznao da su za afirmaciju jezi~ne znanosti od bitne va`nosti poznavanje i znastvena obrada jezi~ne gra|e. Dijalekatna gra|a po svojoj je naravi izvoran jezi~ni podatak podlo`an mijeni. Potrebno ga je stoga ~uti od izvornoga govornika, to~no ga zapisati i znastveno ga interpretirati dok se to jo{ mo`e u ovom vremenu brzih jezi~nih i dru{tvenih promjena.

Dr. Bo`idar Finka opredjeljuje se za dijalketologiju, i to ne samo ~akavsku, kojom je progovorio, nego jednako uspje{no i za kajkavsku i za {tokavsku. Jedan je od najmarljivijih terenskih istra`iva~a: od Mljeta i Lastova pa po svemu "hrvatskome prostornom luku" do Osijeka, Vinkovaca i drugih krajeva isto~ne Slavonije. Upoznao je na terenu neke hrvatske govore u Bosni i mnoge hrvatske govore u hrvatskoj dijaspori Austrije, Ma|arske, Slova~ke i Italije.

U izuzetno brojnim dijalekatnim prilozima spasio je od zaborava bitne o podatke sa svih hrvatskih prostora, protuma~io relevantne jezi~ne pojave, upozorio na mnogobrojne odnose dijakronije i sinkronije, stilistike i semantike, sintakse i morfologije, fonetike, fonologije i morfonologije, na dijalekatsko-standardnojezi~ne odnose, na me|udijalekatne veze i me|ujezi~na pro`imanja osobito romansko-hrvatska, o ~emu svjedo~e njegovi toponomasti~ki radovi.

Njegova je najtemeljitija studija Dugooto~ki ~akavski govori, koja je ve} kao disertacija (1960.) bila napisana metodom strukturalne lingvistike, koja je metoda, premda tada u svojim po~ecima u nas, prili~no odudarala od metoda ve}ine dotad pisanih dijalekatskih monografija u nas. Tiskana je s dopunjenim podacima godine 1977. i utkana u temelje hrvatske dijalekatske literature. Visoko valja ocijeniti i ove Finkine rasprave: Govor otoka @irja (1969.), Karlova~ki govor (1973.), oba u suradnji s A. [ojatom, Naputak za ispitivanje i obra|ivanje ~akavskih govora (1973.), Rad na prou~avanju govora u Brinju i okolici (1969.) sa S. Pave{i}em, Stilistika u dijalektologiji (1973.), Slavische Akzentuation (1969.), Der ~akavivische Dialekt (1968.), Upotreba nepromjenjivih rije~i u ~akavskim govorima (1971.). Pisao je o rubnim ~akavskim govorima s kajkavskima i {tokavskim u Lici i Gorskom kotaru, o ~akavsko-{tokavskim pro`imanjima u sjvernoj Dalmaciji itd. U obra|ivanju gorskokotarskih govora upozorio je na dotad nedovoljno uo~en e odnose i pro`imanja hrvatskih govora sa slovenskima. Obra|ivao je kopnene i oto~ke ~akavske govore sjeverne Dalmacije, od Zlarina, Primo{tena, Biograda, Novigrada, Paga te osobito podrobno govore zadarskih otoka uokolo svojega zavi~aja.

U toj {irokoj dijalektskoj lepezi obrade hrvatskih dijalekata osobita je pozornost posve}ena akcenatskoj problematici, o kojoj B. Finka pi{e vrlo meritorno. Dr. Bo`idar Finka sudjelovao je u izradi kvestionara za Hrvatsko-srpski dijalektolo{ki atlas i kvestionara za Op}eslavenski lingvisti~ki atlas, te kvestionara za Bosansko-hercegova~ki dijalketolo{ki atlas. Bio je vrlo djelatan u obradi punktova za te atlase. Urednik je i suautor zna~ajne knjige Fonolo{ki opisi, a izradio je desetak karata za OLA i sura|ivao u izradi nekoliko karata za Europski lingvisti~ki atlas. Napisao je prvu op{irniju sintezu o ~akavskom narje~ju na hrvatskom i njema~kom jeziku, a s akad. M. Mogu{em izradio je najcjelovitiju kar tu ~akavskoga narje~ja. Prvi je izradio kartu hrvatskih dijalekata na hrvatskom dr`avnom prostoru.

Sa`imaju}i taj rad moglo bi se re}i da }e kao trajan prinos u hrvatskoj dijalektologiji ostati ovi njegovi rezultati:

Dokazao je i u dijalektima stilsku obilje`enost svih izra`ajnih sredstava na glasovnoj, naglasnoj, obli~noj, tvorbenoj, sintakti~koj razini. Ta obilje`enost o~ituje se i u onim izra`ajnim sredstvima koja se ne iskazuju govornim sustavnim elementima. Pokazao je kako je stilsko iskazivanje vrednota govornog jezika u dijalektima slobodnije nego u standardnim jezicima, jer se u dijalektu kao govornom izrazu svaki otklon od norme do`ivljava afektivno.

Prou~avaju}i karlova~ki govor i neke gorskokotarske govore, pokazao je da se kajkavski jugozapadni govori razlikuju od drugih kajkavskih dijalektskih tipova i da se u mnogim elementima sla`u s ~akavsko-kajkavskim govorima koji se nastavljaju na ikavsko-ekavske ~akavske govore. Ta pojava pokazuje da taj jugozapadni kajkvaski tip nije ~istoga kajkvaskoga porijekla.

Istra`uju}i useljeni~ke {tokavske jekavske govore u Gorskom kotaru uo~ava da je dre`ni~ki {tokavski tip bio vi{e u doticaju s ju`nim izdankom isto~nohercegova~kog dijalekta, pro{irenog u Dalmatinskoj zagori i Bukovici, dok je srpsko moravi~ki govorni tip bio u bli`im doticajima sa sjevernim izdankom toga dijalekta koji je bio pro{iren po Kordunu, Banovini i dijelom po Slavoniji.

Na podru~ju Vinkovaca i drugdje po isto~noj Slavoniji utvrdio je (zajedno s A. [ojatom) govore s "nezamijenjenim" jatom koji ~uva posebnu fonetsku i fonolo{ku razlikovnost.

Ve} vi{e od 15 godina u autorskom kolektivu s antropolozima prou~ava bazi~ni vokabular kao bitni sastojak op}eljudske kulture, koji je otporan na promjene. Taj se leksi~ki fond uspore|uje na fonetskim, akcenatskim, morfolo{ko-tvorbenim i leksi~kim osobinama s istim leksikom unutar naselja s razli~itim dobnim i doseljeni~kim populacijama, te me|u razli~itim naseljima i regijama. Utvr|uju se tako srodnosti i razlike koje upu}uju na konzistentnost odre|ene populacije i na zamr{ene putove svakovrsnih migracija. Iz toga podru~ja napisano je petnaestak radova, a neki od njih uklju~eni su u {ire interdisciplinarno istra`ivanje pojedinih regija. Doprinos dr. B. Finke u tim radovima vrlo je zna~ajan.

U vezi s dijalektologijom va`no je spomenuti da je akademik B. Finka, u svojstvu predsjednika Odbora za dijalektologiju HAZU, pokreta~ znastvenih skupova pod naslovom "Hrvatski dijalekti". Oni su bili jak poticaj istra`ivanju hrvatskih dijalekatskih prostora i razvitka hrvatske dijalektologije. Prilozi s tih skupova tiskani su u Hrvatskom dijalektolo{kom zborniku, glasilu Hrvatske akademije , koje glasilo ure|uje s akad. M. Mogu{em ve} vi{e godina.

Druga va`na djelatnost akad. B. Finke o~ituje se u leksikografiji. Svoj leksikografski rad zapo~eo je na velikom Akademijinu rje~niku hrvatskoga ili srpskoga jezika (1953). Na tom djelu pro{ao je sve faze rada: od asistenta obra|iva~ima i korektora do voditelja Dopuna toga rje~nika, koje su se nastavile izra|ivati nakon {to je taj rje~nik, koji se izra|ivao preko jednoga stolje}a, bio zavr{en.

Akad. B. Finka pokrenuo je i organizirao rad na izradi povijesnog Rje~nika hrvatskoga kajkvaskoga knji`evnoga jezika. Taj temeljni zadatak hrvatske leksikografije iza{ao je ve} u 7 velikih svezaka, koje dr. B. Finka ustrajno ure|uje u Zavodu za hrvatski jezik, gdje vodi od samoga po~etka rad na tom rje~niku. Sa svojim suradnicima organizirao je i vodio rad na izradi Njema~ko-gradi{}anskohrvatsko-hrvatskog rje~nika i Gradi{}anskohrvatsko-hrvatsko-njema~kog rje~nika. Za gradi{}anske Hrvate taj rje~nik ima golemo povijesno, kulturno i prakti~no zna~enje u njegovanju gradi{}anskohrvatskoga knji`evnoga jezika.

Dr. B. Finka bio je suradnikom na izradi Hraste-[imunovi}eva ~akavskoga leksikona, Mate{i}eva Frazeolo{kog rje~nika hrvatskoga ili srpskoga jezika, Rje~nika dviju Matica te [vedsko-hrvatskoga rje~nika.

Akad. B. Finka bio je stalno u jezi~noj areni bore}i se ustrajno i dosljedno za samobitnost hrvatskoga jezika. Njegovi ~lanci o problematici hrvatskoga knji`evnog jezika, o tzv. me|uvarijantnim odnosima, o pripremi tekstova za strojnu obradu, o leksi~ko-semanti~kim prou~avanjima, o normi i normiranju te ~lanci o drugim jezi~nim temama razasuti su po mnogobrojnim ~asopisima. Ta tematika najbolje se ogleda u vrlo zapa`enoj novinskoj rubrici Jezi~ne dileme koju je vodio u Vjesniku 70-ih godina. Ona je zbog autorovih stavova o samosvojnosti hrvatskoga jezika bila nasilno ukinuta, kao {to je, uostalom, ne{to kasnije i Hrvatski pravopis koji je izradio zajedno s M. Mogu{em i S. Babi}em bio zabranjen.

Uzgred su spomenuti Finkini podlistci koje je ve} 50-ih godina objavljivao u Morskom ribarstvu i drugdje radi ustaljivanja naziva za pojedine ribe, koji su imali u~inkovit doseg me|u ~itateljima. Toj se temi vra}a danas, to~no nakon 40 godina, na druk~iji na~in: kao organizator i voditelj znastvenoga skupa o 1000. obljetnici prvoga spomena hrvatskoga ribarstva, koje se zbilo u njegovu zavi~aju ("Fuerunt vendite piscationes una in insula Meleta, altera in Tilago", oko 995. godine).

Ve} je usput spomenuto da je dr. B. Finka bio osniva~em i prvim voditeljem Zagreba~koga lingvisti~koga kruga na kojem su se {kolovale i usavr{avale generacije hrvatskih jezikoslovaca na suvremenim ste~evinama lingvisti~ke znanosti, primjenjuju}i ih u svojim radovima na hrvatsku jezi~nu problematiku

Daleko bi nas odvelo navoditi kongrese i znastvene skupove na kojima je dr. B. Finka pribivao, presjedavao u sesijama, sudjelovao u organiziranjima. Samo uzgred spominjemo Finkin rad na glagolitici (U{aljev glagoljski natpis u Salima), njegov rad u hrvatskoj dijaspori, njegove mnogobrojne recenzije znastvenih projekata, knjiga i znastvenih priloga, sudjelovanja u komisijama za obranu magistarskih i doktorskih disertacija, predavanja na slavisti~kim katedrama itd.

Osobno me najvi{e privla~e radovi dr. B. Finke vezani za zavi~aj. Uredio je knjige i napisao u njima povijesno-filolo{ke priloge za `upe Sali (o 400. obljetnici `upne crkve 1581-1991), Luke i @mana. Zanimljivi su njegovi zapisi o saljskim toponimima, o prezimenima i nadimcima, te osobito zapa`ena studija Saljske dje~je igre i obi~aji (1965), koja se do danas ~esto citira u folkloristi~koj literaturi, iako je napisana prije 30 godina. Njegov prvijenac Citorij u kojem obja{njava porijeklo toga imena (=ecclesia s. Victoris) napisan je i objavljen prije 40 godina. Njegova brazda u hrvatskoj lingvistici ve} dugo je zaorana i ostala prepoznatljiva.

Dana{nji njegovi terenski obilasci usmjereni su na zavi~aj, na sveobuhvatnu sintezu, na namirbu svojega znastvenoga, dijalekatskoga i onomasti~koga, duga kraju iz kojega je potakao. Stoga svakoga ljeta i dalje odlazi i istra`uje pozadarskim otocima.

Njegov rad bio je primije}en i nagra|ivan. Godine 1977. dodijeljena mu je republi~ka nagrada "Bo`idar Ad`ija" za istaknutu znanstvenu djelatnost, a ove godine u kojoj, kako je ve} re~eno, slavi 70. obljetnicu `ivota i 40. obljetnicu znastvenoga rada, i najvi{a dr`avna nagrada za `ivotno djelo.

Njegov ljudski i znastveni lik resi izuzetno po{tenje i marljivost. Bibliografija njegovih djela od preko 400 bibliografskih jedinica predstavlja golemo i cjelovito djelo koje }e ostaviti dubok i prepoznatljiv trag u hrvatskoj lingvistici. To djelo jo{ nije zavr{eno.

Danas nakon Domovinskog rata nastala je posvema{nja ispremije{anost hrvatskih dijalekata, jer je mnoga sela agresor popalio, a hrvatski puk ubijao i preseljavao. Dosada{nji na{ dijalekatski mozaik potpuno je razru{en. Akademika B. Finku, vjerujemo, ~eka golem posao. Njegova znastvena sprema i terensko iskustvo mogu mnogo pripomo}i da se ta slika ponovno uspostavi. Bo`idar Finka jest u mirovini, ali pred ovakvim izazovom znamo da ne mo`e biti miran.